opet me uhvatila ta prokleta potreba jer pricati nema smisla...upoznala sam najgluplju osobu u svom kratkom zivotu a cijelo vrijeme mi je bila ispred nosa kada bih se pogledala u ogledalo-JA...da ja sam ta najgluplja osoba koju sam ikada upoznala...
voljeti nekoga 4 godine, to uspjesno skrivati i misliti da ima vremena a onda te zivot zalije hladnom vodom, opali ti pljuski i vrati te u sadasnjost...on odlazi...u dubrovnik...tako blizu a tako daleko...a tako jako daleko...zbog studija...i ne nece se vratiti, ne nece doznati, ne nece mi ni on sam reci ono sto osjeca, a nisam luda...glupa da jer sam sutila i mislila kako ima vremena, ali luda i slijepa ne...to nisam...i sada stojimo na raskrizju svojih zivota dosada su nam staze bile spojene uz pokoje krivudanje, ali sada stojimo jedno do drugoga sa svim predispozicijama da nastavimo dalje zajedno, da stvorimo svoj put, ali ne...ne, jer mi se rastajemo tu oboje sa velikim smjeskom na licu, oboje samozatajni i glupi, oboje s nadom u srcu i suzom u oku...oboje svako za sebe...
i veceras smo se oprostili ti i ja iako toga nismo bili svjesni jer smo se i dalje pravili da ima vremena, a njega koga toliko trebamo nema...izmice nam i nestaje i prolazi u nepovrat...a ti i ja dvije budale i dalje se nadamo...ali nade vise nema jer ti odlazis i neces se vratiti...barem ne onako kako ja to zelim i ne meni...vratit ces se jednog dana s nekom drugom i sa suzom u oku jer takav si...sa suzom koju sam ti ja postavila u tvoje preljepe tople smedje oci prije dva dana...i ne znam sta vise reci i sta pisati jer se nema sta dalje reci niti prsti mogu nemirno trckarati po tastaturi dok dusa place a srce se slama...ni zagrlio me nisi iako si htio, ali mislio si bas kao i ja da vremena jos ima, a ja znam da ga nema...ja znam da nema smisla cekati da se pojavis pred mojim vratima sa svojim velikim smjeskom i kazes mi da si dosao pozdraviti se sada evo po zadnji put...ne neces doci sakrit me u svoje zagrljaj jer znam ne bi mogao otici niti bih ti ja to dozvolila...
boze zasto smo tako tvrdoglavi i glupi, tako puni nade i krivih uvjerenja bas sada kada se nasa prica napisala do kraja i kada smo veceras stavili tocku...teska ruka sudbine spustila se nad nas i stavila tocku koja ni meni punoj nada ne lici na zarez...
i pisem ovdje gdje znam da doci neces i govorim ti ono sto se nikada nisam usudila reci ti uzivo i govorim ti da te se sjecam kako sjedis u drugoj klupi s rukama prislonjenim na lice i promatras svijet svojim mirnim toplim ocima i govorim ti da si ti bio jedini u onom moru lica koji mi je porucio da sam na pravom mjestu, govorim ti kako se sjecam svih nasih razgovora i smijeha, svih zagrljaja i pogleda svih osmjeha i prepirki govorim ti ono sto nikada nisam da onda kada smo plesali u dvorani za vjezbu da se nisam usudila dignuti pogled i pogledati te u oci jer bi me vjerojatno koljena izdala i govorim ti to da nisam mogla disati kad si mene od svih u razredu odredio za ples na maturalnoj i govorim ti da nisam znala kuda bih sa sobom kada si dosao po majicu koju si osvojio i dao meni na cuvanje i govorim ti to da se nikada nisam vise ponosila tobom nego taj dan kada su te moji roditelji prihvatili kao da si njihov i govorim ti to kako s tobom 2 sata prodju kao 2 minute i kako su mi svi nasi razgovori bili jedini razlog sto sam volila skolu i govorim ti sada kada ides da ne zelim da odes i da si kazemo zbogom...ali badave govorim kada me ne cujes...
Post je objavljen 19.08.2010. u 22:59 sati.