Treba pisati o mraku.
Život u mraku. So common sense. Uobičajeno.
Nenormalno.
Jeste se ikad pitali zašto ste se bojali mraka kad ste bili mali?
Stani sad, stvarno stani na trenutak od čitanja i zapitaj se zašto si se bojao mraka kad si bio mali, kad si bila mala.
Čudovišta? Nepoznato? Tama pa time i Strašno?
Niti jedan odgovor nije točan. Odnosno, nije bitan. Sasvim je nebitno čega si se bojala, jer je to sve bilo nestvarno, nerealno. Dakle, fikcija. Ko da ti ja sad pričam što mi se učinilo da vidim tamo negdje. Nebitno, osim za nekakvu drugu priču.
Ali, htjedoh time skrenuti pažnju na nešto drugo.
Naime, zašto se ljudi i danas, kad više nisu mali, PLAŠE MRAKA?!
Excessive light burns my eyes!
Masovna javna rasvjeta, po zaseocima. Da svo zlo ode.
Gradska rasvjeta. Da svi budu jednaki, ili bolji; neće valjda oni preko plota imati tri objekta JGR, a mi ne?!
Križanja. Da bude vidljivije.Ionako je većina tih planova rađena u uredima, za dana, za dnevne svjetlosti, stoga nemaju puno veze s realnošću - jarko osvjetljena križanja, uvelike unaprijed i nakon križanja, zapravo koriste onom periodu dana kad prometa ima - daleko najmanje :-) Uz to, prejako je, prebrojno. Nema veze.
Tko zna zašto nema ptica. Kao da je i kukaca manje. Ali bar nam je rasvjeta u boji. I jarka.
No, pitanje je zašto se ljudi boje mraka. Odrasli, niječu frustracije i strahove, komplekse. I onda pale svjetlo u dnevnim svjetlom okupanom uredu, pale svjetlo u prelascima kratkim, ravnim, praznim hodnicima (praznima iz razloga što nema ničega što bi, eto u međuvremenu, moglo biti pod nogama da se spotaknu) kojima su prošli par tisuća puta, pali se svjetlo u autu pri izlasku, pali se svjetlo u stambenim prostorima i za noćnog ili večernjeg bauljanja.
Ne znam... možda pametujem. Ali...
Volim ulaz, do X kata, proći u gotovo potpunoj tami. Ili u tami. I na pamet prolaziti stepenice u skupu po četiri. Napipati ključ u džepu bez javne gradske rasvjete, u potpunom mraku, izvući ga na danje svjetlo potpunog mraka ulaza u kome nema svjetla jer hodam u mraku, ugurati ga sa zadovoljstvom u bravu koju na pamet mogu nabosti. Zatim ga izvadim jer ga redovito okrenem na krivu stranu, stavim ga na pravu stranu natrag u bravu i otvorim vrata. Izujem se u mraku, odšetam do radne površine, stavim stvari na nju... i upalim kompjuter i liniju. U potpunom mraku... ili tek s blagim sjenama i refleksijama negdje daleko izvana.
Predivno je hodati ulicama u mraku, naslućujući ili jedva raspoznajući asfalt. Kada ti se nitko ne nada...
Slično i s prirodom. Zašto od sebe, svjetlom (neracionalnim svjetlom) tjerati zvukove, šumove, zujanja, pjev, živalj...
Aaaa, jeste li znali... da u mraku bolje vidite one koji su u mraku? Da iz mraka savršeno vidite one na svjetlu, a da oni vas uopće ne? :)
Jeste li znali da ćete u autu, ako imate upaljeno svjetlo, biti viđeni sa svih strana kao na kazališnim daskama, dok pokušavate napraviti nešto intimno ili što ne želite da prolaznici vide? :-)
Znate li da ninju koji vas čeka iza ugla da vas ubije hladnom katanom, ili čuči u mrklomračnom podrumu s kratkim, djelomično rđavim, sječivom vakizašija, možete vidjeti, ili bar izbjeći, ako ste u mraku?
Uostalom, ninji i Chuck Norrisu ne možete uteći... makar i u podne usred ljeta. :-P
Upalimo svjetlo da konačno zasija mrak!
Post je objavljen 19.08.2010. u 07:05 sati.