I tako provodim već peti dan u svom gradu, u kaosu neraspakirane torbe, neisplanirane sutrašnjice i straha da imam još vrlo malo vremena za odmor.
Sve to možda zvuči loše, ali mi zapravo odgovara, jer me taj kaos odvlači od kaosa u glavi, od razmišljanja o tebi, i o gluposti koju sam napravila.
Čak i ne žalim, i to je najstrašnije od svega...oguglala sam na sve što osjećam, nemam više granice.
Počinješ me nagrizati.
Jer, toliko sam se navikla na to da te volim, da mi više nije teško misliti da se istovremeno mogu dati nekom drugom. Tuđi mi osjećaji ništa ne znače, sama sebi još vrlo malo značim.
U stvari, ne znam.
Možda je to i jedino što mogu, možda mi je potreban taj osjećaj slobode, te nevezanosti za tebe...
Ne znam.
Možda mi je bilo potrebno da se uvjerim da mi ne treba zagrljaj bilo čijih ruku, nego baš tvojih.
A nisam ni sigurna što sam nakon svega zaključila o tome.
Iako, mislim da ću odlučiti da mi ipak nedostaješ konkretno ti.
Ali, ovo što se dogodilo ima veze s tobom i na jedan drugi način - povijest mi se ponavlja, i užasava me pomisao na to da će se i s tobom ponoviti.
Doći ćeš, vidim te kako mi dolaziš jednog dana i govoriš sve što sada želim čuti, a tada mi više neće značiti ništa.
Jer, iako zvuči nevjerojatno, to su zaista svi prije tebe napravili.
Voljela bih da ti budeš iznimka (dosad si uvijek to i bio)...nadam se da ćeš doći na vrijeme...ili da nećeš uopće.
Nešto je vrlo bolno u tome. Istovremeno je dostojanstveno i nisko, kad na vlastitoj duši osjetiš da više ne dijeli dah s nekim s kim je prije disala. Koža, miris, glas...sve tako poznato, a u isto vrijeme zamagljeno...potpuna odsječenost od sebe i spoznaja (prekasno pristigla) da je sve to zapravo vrlo nepotrebno.
S tobom nije bilo tako.
Ma, ne brini. Nisam te izdala.
Nikad i neću, znaš da nisam taj lik...ali nešto mi je ipak dalo osjećaj da me više ne posjeduješ.
Mislim da je to dobro.
Jebote, fakat te volim!
I to ti je dosta.
Post je objavljen 08.08.2010. u 14:24 sati.