A Nemir izliječim šetnjom nekad.
Kad se riješim Bezvoljnosti.
U Dravu bacim sve što me tišti, a ostatke poguram pod aute ili
tramvaje....ovisi šta prvo naiđe.
Putem na Promenadi sretnem i neke Uspomene koje (ne) želim osjetiti.
Za Usamljenost ne smije biti mjesta na mojoj Ruti.
Ali nekad se progura i ona.
Ljude koje susrećem po putu
pogledam
u oči
i smislim priču o njima.
Volim to raditi.
Na kraju ipak razmišljam o svemu što mi ispunjava dane i slažem planove
što ću dalje s tim.
I nakon toga shvatim da planiranje nije potrebno
i da ću biti Spontana, nekada.
Kad se usudim.
I pomislim....ovo je bio dobar dan.
Post je objavljen 04.08.2010. u 00:03 sati.