Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/josipbeljan

Marketing

TRI GODINE AGONIJE

Dugo već razmišljam da li pisati ili ne pisati. Kome uopće pišem. Tebi sine? Tebi sigurno ne, tebe nema i ti ne vidiš više ništa. Sebi? Sebi isto ne. Meni netrebaju slova da znam šta je bilo i da tebe nema. Njemu koji te je ubio? Ne on nije vrijedan ni jednoga slova posvećenoga tebi. On nije vrijedan da živi a ne nešto drugo.
Njega samo mogu mrziti i pitati se tko mu je dao pravo na život? Tko mu je dao pravo da tebe ubije?

A Tebe sine mogu samo prizivati u sjećanja jer to mi je jedino ostalo. Ostale su te uspomene koje se prevrću jedna za drugom. Ostaju sitnice koje me sjećaju na sve što si volio i čemu si se radovao. Ostaju sjećanja na trenutke koje si zadnje proveo sa nama. Ostaju one tvoje riječi : MAMA SHVATI JA SAM SRETAN I ZADOVOLJAN!
To su riječi koje nisu bile stare ni dvadesetičetiri sata. Nisu imale šansu da toliko žive. Ostaje uspomena na posljednji ručak koji smo skupa jeli, ostaje uspomena da sretan odlaziš k svojim prijateljima na feštu. I ostaje ono zadnje što si mi rekao : NE BRINI SE ZNAŠ DA NE DIVLJAM KADA VOZIM!

Ostaje muk poslije toga.... i nikada više ni jedne riječi. Nikada više ni jednog dodira. Nikada više povratka i nikada više naše male obitelji na koju si bio jako ponosan.

Nikada više ništa neće biti kao prije. Sve je nestalo zajedno s tobom. Sve se stopilo u jedan dan i jedan trenutak, u trenutak boli i pitanja: ZAŠTO BAŠ TI I ZAŠTO BAŠ MI?

Anđele moj, srce moje drago....




Josipe dragi, žao mi je što te nisam upoznala jer - zaslužio si. Sutra ću pokušati preuzeti dijelić bola tvojih roditelja na sebe.Vesna
— Vesna, Umag from Hrvatska (Croatia)


Za tebe Josipe ova svijećica nek gori. Teško je išta smisleno reći u ovoj boli koju dijelimo s tvojim roditeljima, kojima nedostaješ do neba.
— Sandra Ž. from Zagreb, Hrvatska (Croatia)



Post je objavljen 05.08.2010. u 00:01 sati.