Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

Nakon svih ovih godina

Ima li smisla puniti ove retke pateticnim izjavama sto odrazavaju ono moje pravo, duboko, istinsko ja, kad znas da negdje daleko, s druge strane monitora postoji osoba koja halapljivo, sa strascu jednog voajera upija poput spuzve svaku recenicu, svaku misao, trazeci nesto sto ce joj posluziti kao materijal da svoje slobodno vrijeme potrati pricama o meni?
I nije li zalosno sto je ta ista spodoba, poremecenog uma i iskrivljenih vrijednosti osoba koja se nekad nazivala mojom najboljom prijateljicom?
Koliko godina mora proci, koliko se gresaka mora osjetiti na vlastitoj kozi, da bi se, jednom za svagda, naucilo:

"...ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam..."

Bila mi je sestra koju nikad nisam imala. Bila je vise od sestre, moja druga polovica. Dvije godine, bila je sastavni dio mog zivota. Osoba na koju prvu pomislim kad otvorim oci, osoba cija je slika tu kad zatvorim iste.
I pitam se, koliko covjek moze glumiti? Tako promisljeno, proracunato, odvratno i nisko? Koliko, s druge strane, covjek moze biti glup, slijep pored otvorenih ociju, da ne primjeti isto?
Nisam zeljela vidjeti da se, iz dana u dan, pretvara u nesto sto bi trebalo nalikovati meni. Da se drzi kao ja, hoda kao ja, prica kao ja. Sada znam da je bila i ostala obicna malogradjanka kojoj je imponirala cinjenica da se doselila u Zagreb, da joj je prijateljica zagrepcanka. Kako primitivno, kako jadno. Da se srami onoga sto jest.
Mislila je da me zna u dusu, a da je zaista tako vjerujem da bi shvatila da biti ja i nije tako glamurozno kako se na prvi pogled cini. Da i ja imam masku koja me stiti od tuge, razocaranja i povrijedjenosti koju sa sobom donosi ovaj okrutan svijet.
Hranila je i dalje hrani svoj ego ispraznim tracevima. Kad malo bolje razmislim, i nisu tako isprazni. Iz svake njene recenice izlazi ljubomora i zloca. Ono iskonsko, sto me najvise plasi. Pljuje po ljudima s takvim zarom i ogorcenoscu, da bi drugi dan, nasmijesena i nevina, sjedila na kavi s istima. Iznosi tudje tajne, prljave i nimalo ugodne, izlaze ih okrutnom sudu tek povrsnih poznanika.
Tako ogorcena i niskog samopouzdanja, nije racunala na cinjenicu da je i Zagreb, koliko god velik bio, obicno selo. Veliko, ali ipak selo. I da postoje ljudi kao ona, koji ce njezina isprazna naklapanja proslijediti dalje. I oni drugi, kojima je ipak stalo do mene, da mi, iako prekasno, ukazu na potencijalnu opasnost i razocaranje koje dolazi s njom u paketu.
Sve sto sam joj rekla, u najdubljem povjerenju, ona je proslijedila dalje. Svojim poznanicama, jer pravih prijatelja nema. Na svakoj kavi glavna sam joj tema, gdje uvijek i iznova, sa istim zarom secira ono najintimnije. U svojoj plitkosti krivnju svaljuje na mene. Ja sam ta koja joj je okrenula ledja, ja sam dno ovog izopacenog drustva.
Masu sam puta prelazila preko ozbiljnih svadja, masu sam puta pruzala ruku pomirenja, gazila svoj ponos iz nekog glupog uvjerenja da ljudi grijese, da je prijatelj, pravi prijatelj rijetkost koju treba cuvati. Vjerovala sam da je ljudski oprastati.
Presla sam preko izdaje, dopustila sam da pljuje sto po nasim prijateljicama, sto po ljudima o kojima ne zna apsolutno nista. I da sam mrvicu manje inteligentna, dopustila bih si da njena zloca predje na mene. Da i ja postanem tako ogorcena, ljubomorna i plitka. Da vrijedjam one koji su mi pruzili ruku prijateljstva. I umalo sam pokleknula. Koliko god volim za sebe reci da imam svoj stav kojeg je tesko poljuljati, ona je zamalo uspjela.
I mogu samo zahvaliti svemiru, Bogu, svojoj sposobnosti da priznam pogresku i ispricam se za istu i prijateljicama koje su prihvatile moju ispriku, a ono ruzno zakopale u najdublji kutak svoga srca.
Dopustila sam njoj, koja nema apsolutnog pojma kako funkcionira zdrav, normalan odnos izmedju dvoje ljudi da mi drzi predavanja kakva bi trebala biti moja veza. Dopustila sam joj da mi posije sjeme sumnje, da pljuje po njegovim prijateljicama kao po zadnjim kurvama koje samo cekaju priliku da ga odvuku u krevet. Jer da, njoj tako nesigurnoj i posesivnoj nepojmljiva je cinjenica da ljudi imaju prijatelje. Muske ili zenske. Cura koju je vrijedjala gdje god je stigla, i ja skupa s njom, u trenutku zaljubljenosti, zatupljenosti i pomracenosti uma, se ispostavila kao jedna od najdivnijih osoba koje sam ikad upoznala. Provele smo zajedno prekrasnih 10 dana u drustvu zajednicke prijateljice, zblizile se toliko da sam joj povjerila ono najintimnije, sto iznosim samo na stranicama ovog bloga. Pocetni strah od jos jedne izdaje isceznuo je u sekundi, kad me je cvrsto zagrlila dok joj se u ocima odrazavalo razumijevanje, iskrenost i bliskost.
I odavno bih zatvorila to poglavlje zivota, stresla prasinu sa slomljenog srca i krenula dalje, bogatija za jos jedno iskustvo, da nisam saznala nesto sto me je, ovako ranjivu i osjetljivu, dotuklo do kraja. Doticna malogradjanka mi je jednom prilikom, dok smo jos bile kao nokat i prst, u trenutku dok sam bezbrizno spavala kod nje, uzela iz torbe kljuceve od auta i sa svojom se "prijateljicom" odvezla daleko u noc.

I pitam se, sto mislis tko si ti?? S kojim pravom kopas po necijoj torbi, s kojim pravom diras ono najvrijednije sto imam? S kojim pravom, kad znas kakvu mi emotivnu vrijednost predstavlja taj auto? Kako te nije sram, kako mi nakon svega mozes pogledati u oci? Sto si htjela dokazati? Kome? Je li to kompleks sto nemas vlastiti? Jer ruku na srce, uz tolike lazi svojim roditeljima, nisi zasluzila apsolutno nista.

Danima sam sanjala kako joj udaram glavom o zid. I nisam vise mogla izdrzati to ludilo, ispricala sam sve svojim roditeljima. Moj tata je divan, posten covjek, ali kad netko uzme nesto sto je krvavim rukama zaradio za svoju kcer, pretvara se u zivotinju. I jedva sam ga nagovorila da ne povuce sve svoje veze, da ne digne cijeli Zagreb na noge. Za nju ovdje vise ne bi bilo mjesta, nikakve je hercegovacke vezice ne bi spasile od zagrebacke mafije.
Malo mu je falilo da obavijesti njene roditelje kakva mu je kcer, da je i do njega doprijelo da je spavala sa pola faksa, da je pala godinu a lako bi mogla i jos jednu.

I zato moja "draga", ako ovo citas, a znam da citas...da ti vise nikad nije palo na pamet spomenuti moje ime. I samo da znas, sve sto, u najdubljem povjerenju kazes svojim prijateljicama dolazi do mene. To objasnjava cinjenicu da pravih prijatelja nemas. I da, problem je u tebi.
I budi sretna sto je ovako zavrsilo.

A sada zatvaram ovo zivotno poglavlje. Oprastam i idem dalje.
Nje kao da nikad i nije bilo. Ostaje samo gorcina u ustima kao podsjetnik na dane kada sam bila naivna i glupa.
Podvlacim crtu, stavljam tocku na i.

Ima 6 mjeseci da sam u novoj vezi. Da, proslost se ponavlja. Opet sam pobjegla kad vise nije bilo zanimljivo, kad nije bilo to. Kada se zivotna svakodnevnica srusila na nas poput tamnog oblaka gdje ne vidis sunca, ja sam digla sidro. Usudila bih se reci da nisam bila dovoljno snazna, strpljiva i hrabra. Svaki njegov dodir poceo me zivcirati. Svaka recenica proizasla iz njegovih usta izazivala je u meni strasan otpor, mucninu i grc.
Kao kakva pokvarena ploca, iznova je ponavljao da ce se promijeniti, da mu dam vremena...da me voli.

"Sebicna si, histericna i razmazena. Od materijalnog ne vidis ono neopipljivo, okom nevidljivo. Unatoc svemu, DiT, ja te volim."

Ili sam previse voljela sebe ili premalo njega, ne znam. Vjerujem u sudbinu, vjerujem da se sve dogadja s razlogom.
I da se, kao bumerang, vraca.
I opet sam, kao guska u magli, uletila iz veze u vezu. Romanticno, nepromisljeno, naivno.
Osvojio me na prvi pogled.
Visok, naocit, uspjesan. Nejasno se prisjecam noci dok sam, opijena litrama vina, spavala u njegovom narucju. Mirno i spokojno. Zasticena od svega. Nejasno se prisjecam njegovih poljubaca, milovanja i zagrljaja.
Tada sam znala da zauvijek zelim ostati uz njega, uz taj osjecaj sigurnosti, razumijevanja i njeznosti.
Oh, kako sam bila u krivu.
Lebdeci na oblacima, s ruzicastim naocalama, zaboravila sam na onu "cijeli svijet je pozornica". A on je glumac koji zasluzuje Oscara. Bio je sve sto sam pozeljela dok nije osjetio da se lagano topim, kap po kap. I naglo je okrenuo plocu, pokazao onu drugu stranu koju nisam htjela vidjeti. Sebicnu i hladnu. Kako poslovno tako i privatno, taj covjek zna sto zeli. I nema emocija, ide do kraja s dozom racionalnosti koje se toliko plasim.
Jasno mi je dao do znanja da je posao na prvom mjestu. Sastanci, putovanja, 0-24. Nema mene, nema nas.
Kako bih docarala pravu situaciju, citirat cu nesto sto sam napisala na forumu. Jer osjecam pritisak u prsima i raspast cu se u tisuce komadica ako cu si jos jednom usudim priznati sljedece:

"Zakljucila sam da On ima nedostatak samopouzdanja koje kompenzira radom od 0 do 24. To objasnjava potrebu za 500 zgodnih frendica na fejsu, potrebu da me pita koga sam ja pitala mogu li na more, da me presetava pred poslovnim partnerima ko kakav privjesak, da napravi sve da se ja zapalim a onda mi igra toplo hladno, da najozbiljnije izjavi kako je uvjeren da ga nikad necu ostaviti.
E, pa sad bi bilo dosta! Mozda jesam sjebana u glavu, mozda mi je percepcija skroz iskrivljena, ali ako ja vec ne vidim neke stvari, postoje osobe koje ce mi na to ukazati.
I opet se ne javlja, cijeli dan. Neka, necu ni ja. Iako mi jebeno fali, ovaj put necu poslati "ljubavi, laku noc" . Posalji ti meni, pizdo.
Vrijeme je da opet budem ona stara, pa makar to znacilo da cu, po prvi put u zivotu, biti solo. Stvarno ponekad ne znam sto mi se desava. Ako sam imala petlje prekinuti 4godisnju vezu, pa 3godisnju s deckom s kojim sam vec zivjela, sto me drzi u ovoj, nakon samo 6 mjeseci? Moja glupost i idealiziranje necega cega u biti ni nema. Radis? Ok, ali daj me onda, kad se napokon vidimo, odvuci u krevet a ne na veceru, zagrli me umjesto da mi mases platinastim amexom, poljubi me umjesto da me posesivno presetavas po spici.
I imam neki feeling da ce me ostaviti. Jer (tko bi rekao) imam svoje ja i ne dam se uklopiti u kalup neke praznoglave barbike koja se samo smjeska, izgleda dobro, ne pita puno, zadovoljava se jednomjesecnim dvominutnim seksom i kojoj imponiraju skupe vecere i visina njegove place."

To je moj trenutni zivot, istina od koje sam toliko bjezala. Iz dana u dan, ja sam zivjela u iluziji. Zaspala bih sa smjeskom na licu jer bih sanjala njega, punog njeznosti i ljubavi. Vrijeme je da se probudim i priznam: to nije on.
Ne, ne mogu ga ostaviti. Ne jos. Mozda je potrebno malo vise vremena, truda, kompromisa. A mozda, ali samo mozda i dalje vucem onu dozu mazohizma sto me uporno hrani i istovremeno unistava.

Jer moje su emotivne potrebe daleko iznad njegovih. I osjecam takvu prazninu i istovremenu bol oko srca da bih mogla vristati, plakati, sve dok barem jedan djelic moje tuge ne dopre do njega.
Imam ga, a nemam ga. Ne dovoljno.

Za sad svoju tugu ubijam normabelima.
Prezderavanjem i povracanjem.
Izgladnjivanjem.
I opet u krug, bez mogucnosti izlaska.
Ana je uvijek tu.
Konstanta u mom zivotu.
Jednosmjerna karta za pakao.




Post je objavljen 01.08.2010. u 13:25 sati.