Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/krvavipleskomunista

Marketing

DNEVNIK: STOPAMA POBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA U LJUBUŠKOM, 2

Ljubuški, 20. srpnja 2010. – Poučeni jučerašnjom nesnosnom žegom danas smo počeli ranije s poslovima na masovnoj grobnici na lokalitetu Tomića njiva u Ljubuškom. Točno u 7.00 bili smo svi na mjestu. Međutim, živa u termometru ubrzo se popela iznad 30 C0. Unatoč svemu dali smo se predano na posao.
Sve više i više osobnih predmeta pobijenih počinje isplivavati na površinu. Najviše smo se obradovali dijelovima krunice.

Krunica_ljubuski

Krunica pronađena u masovnoj grobnici Tomića njiva

Bijele je boje, nije ona posebna franjevačka i ne će nam pomoći u identificiranju moguće ubijenog franjevca, ali nam kazuje da su ubijeni vjerovali u Boga. S tim u svezi treba spomenuti i svjedočanstvo koje smo danas čuli. Fra Slobodan Lončar je zajedno s drugima bio zatočen u tzv. Ozninoj kući. Krišom je ispovijedao uhićenike koji su ubijani noću prethodno protrsivši kroz draču i trnje put do stratišta, prirodnog ulegnuća ili rupetine u zemlji. Ubrzo je i fra Slobodana popila noć.

fra Slobodan Lon<br />
ar

fra Slobodan Lončar

Od rane zore zvoni mobitel, javljaju se djelatnici raznih javnih glasila. Nastoje izvijestiti puk o onome što se ovih dana događa na ovome mjestu. Neki koji su nas posjetili rekoše da su im upravo javna glasila dojavila o ovome otkopavanju i u njima pobudila nadu da će konačno pronaći svoje najmilije koji su pobijeni kao nevini, bez bilo kakvog oružja u rukama. A da je trebalo imati sreću, govori nam i sljedeći slučaj. Ispitivač u Ozninoj kući poznavao je dobro brata uhićenog. Čim je shvatio da su braća, oslobodio ga je. On danas zahvaljuje Bogu da nije dospio u ruke drugom istražitelju, jer bismo danas i njega tražili u ovoj masovnoj grobnici. Hvala, dakle, svim javnim glasilima koji prema svojim mogućnostima izvješćuju o našim naporima ovih dana.
Nije trebalo dugo čekati da počnemo pronalaziti i ostatke žice kojima su ubijeni bili vezani. Za razliku od drugih mjesta ovdje su po dvojica bili vezani za mišice. Ubojice na žici i na njezinom vezanju nisu nimalo štedjele. Slično je bilo i sa streljivom. Pronalazimo naboje, čahure, ali i neispaljene naboje koje je tek udarila igla.

zica i kosti

Žica i kosti - ubojstva po Staljinovom receptu

Negdje oko 9.00 posjećuju nas i različiti franjevci iz humačkog samostana. Tu je gvardijan fra Miro Šego, zatim fra Dražan Boras, fra Žarko Ilić, fra Milan Jukić, fra Andrija Nikić. Posebno treba spomenuti fra Vinka Dragićevića. Ima 93 godine, ali to mu nije smetalo da po ovoj žegi dođe na mjesto o kojemu zna različite stvari. Njega su komunisti mislili ubiti iz zasjede na Kočerinu gdje je bio ž. vikar, ali je to doznao i uspio se na vrijeme skloniti. Danas je dragocjeni izvor informacija za mnoge ubijene fratre.
Ustrajnim radom na masovnoj grobnici počinju se pojavljivati i prve lubanje. Ne vadimo ih još, ali nam pomažu u određivanju ozemlja same masovne grobnice. Jedna je slomljena kamenom koji je nabačen na nju.

Lubanja zdrobljena kamenom

Lubanja zdrobljena kamenom

Po svemu sudeći učinili su to ubojice. Na kraju brojimo 5 lubanja i mjerimo opseg masovne grobnice. Iznosi 3,5 x 4,5 m. Zadovoljni smo da smo uspjeli to odrediti. Moći ćemo se više usredotočiti na otkopavanje i pripremanje posmrtnih ostataka za vađenje koje bi trebalo biti u petak dolaskom forenzičarke Marije Definis Gojanović.
Ukazuju se i ostatci obuće i odjeće. Kopče s remena, puce, nožić, slomljene naočale... svjedoče o ubijenima i kao da ih nekako čine življima u našoj svijesti.
Dok razmišljam o tome, napola slušam čovjeka koji je došao po prvi put. Nije puno govorio, ali kad reče da traži oca nekako sam se trznuo. Obično su oni koji dolaze tražili djedove, bake... U jednom trenutku glas mu zadrhta zbog suza. Kad se primirio, nadoda da se još nije bio ni rodio kad su mu ubili oca. Sada sam ga zaista slušao punim umom. Nije se tu imalo puno reći, moglo se samo pozvati na Boga i obećati da ćemo ovaj posao savjesno obaviti do kraja. Otišao je zahvaljujući nam na ovome što radimo, a mi smo ostali zahvaljujući njemu što nas je smatrao dostojnima pustiti nas u djelić svoje životne sudbine.
Nismo mogli odgonetnuti odakle hrpa pepela u donjem dijelu grobnice. Jesu li ih pokušali paliti, što li je bilo? Možda to uspijemo sutradan kad još više otkopamo okolne zemlje.
Oko 15.00 spoznali smo da smo dovoljno iscrpljeni žegom i radom. Istina je da su nas opet obilato častili, naročito osvježavajućim pićima, ali niti smo imali vremena za odmaranje niti je to moglo pobijediti ovo sunce. Najveće nam je zadovoljstvo i najveći odmor posao koji lijepo napreduje. Radujemo se onom danu kad ćemo pobijene nakon identifikacije s njihovim najbližima dostojno pokopati.

Fra Miljenko Stojić



Post je objavljen 20.07.2010. u 18:00 sati.