Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/midori

Marketing

prstopotezna moždana aktivnost

ne sjećam se jesam li ikad ovako dugo bila u Zagrebu, ovoliko dugo bez mora i srećom nije više tako vruće pa me ne uzbuđuje zujanje frižidera kao jedine prostorije u kojoj sam htjela provoditi vrijeme (a frižider se može gledati kao prostorija, ljudi žive i u manjim sobama). Vladin je tata u bolnici, Vlado je zbrčkan, a meni ne pada na pamet da ga ostavim samog i zbrčkanog. dobila sam priliku da odem van... odem u smislu da se ne vratim neko vrijeme, dugo vremena, možda nikad (ako ne brojimo katoličke blagdane kad se sve katoličke obitelji vole pretvarati da su skladne i složne, homogene, a moja obitelj u pretvaranju nikako nije izuzetak) i dugo sam bila sigurna da ću otići i za sobom zatvoriti sva vrata, ali ipak neću, ne mogu. Vlado je tu, a gdje je on, tu sam ja (ova rečenica skladana je duboko, poetični će shvatiti) i sad svima moram objašnjavati zašto odbijam život drugdje u najsretnijoj zemlji na svijetu zbog nekog i nečeg što za godinu ili dvije možda neće postojati. a ja stvarno ne volim objašnjavati zašto činim ono što činim što god to bilo jer sam oduvijek bila takva. činitelj. rijetki shvaćaju, svi pitaju i umaraju me. davno sam si prestala postavljati pitanja koja počinju sa što ako i kad bi bilo jer takva pitanja vode u ludilo, očaj, tugu, nezadovoljstvo i sve ono što ne volim nositi između jednjaka i želudca, a baš mi takva pitanja postavljaju oni koji se vole nazivati mojim prijateljima. a prijatelja je malo. koliko god s vremena na vrijeme sve izgleda šareno i blještavo, veselo i puno entuzijazma i koliko god se uvijek zaljubljujem na prvi pogled, razum se probudi u onom drugom ili trećem treptaju oka i shvaćam da sam opet sama i da sam u život opet pustila nove maskote i novu težinu. karijera je za mene iluzija držanja končića i struna, svega onog što možemo kontrolirati, lažan osjećaj moći i nadmoći, samo brojka na bankovnom računu. maštala sam o njoj, a sad ju prezirem i gnušam se ideje da život posvetim toj laži na kojoj svi oko mene grade život i osmijeh na licu. i ne želim generalizirati, lijepo je kad su ljudi ispunjeni, kad osjećaju poziv, prekrasno je kad se nađu, ali ja se mogu naći i ovdje, skandinavci su mi oduvijek ionako bili blijedi. i da, ovo možda neće postojati za godinu ili dvije, ali on je sada moj najbolji prijatelj i ako za godinu ili dvije nećemo postojati MI, želudac će mirno probavljati znajući da se danas odlučio za nešto što je vrijedilo. takve ljude ne srećete svaki dan, ni svaku godinu, možda ni svaki život. i ne mogu se više suzdržati da ne kolutam očima na mlada si, prilike kao takve se ne propuštaju i sve ostale varijacije na temu. smiješno je što ljudi priliku shvaćaju kao nešto materijalno, nešto opipljivo ili vidljivo i ne shvaćaju da je za mene on prilika da budem sretna. da jesam sretna. točka.

more. još samo malo. kad sve bude dobro. kofer čeka sedam dana, strpit će se još par. more. more. more slobodno.

Post je objavljen 20.07.2010. u 03:41 sati.