Ovim postom zatvaram niz od tri članka koji pokušavaju pokzati kako se suvremena ekonomija bazira na načelu "rast ili propast", baš kao i ramjetni motor, koji ili ubrzava ili se gasi. U prvome dijelu rasla je proizvodnja novca, u drugome potrošnja resursa, a sada ćemo malo o ljudima kao resursu.
Despoti Starog svijeta sva svoja bogatsva vadili su iz zemlje. Kada im je ponestalo zlata, srebra, životinja i svega ostalog što su potrošili, svoju bi vlast širili na druge zemlje, a kasnije i na kolonije. Nakon inicijalne faze kolonijalizma u kojoj se osvajala zemlja i pljačkalo sve što se zateklo, europski su kolonizatori ubrzo otkrili vrijednost kolonija kao tržišta. Tako je jedan od uzroka Američke revolucije bio i niz zakona koji su propisivali da se određena roba mora kupovati samo od Engleza. S druge strane svijeta, u Indiji, Englezi su prenijeli svu proizvodnju tekstila, jer je indijska radna snaga bila jeftinija od engleske. To je, očekivano, za posljedicu imalo potpunu propast engleske industrije tekstila. No druga je posljedica puno zanimljivija i rijeđe se nailazi u tekstovima. Kako su propašću tekstilne industrije engleski radnici postali siromašniji, nisu kupovali toliko tekstila, pa su se počeli javljati ogromni viškovi garderobe proizvedene u Indiji. Pritisnuti time, kolonizatori su morali povećati nadnice i Indijcima, kako bi i oni sami mogli kupovati robu koju proizvode. No povećanjem nadnica, gubi se smisao jeftine kolonijalne proizvodnje, pa osvajači pakiraju kofere i idu dalje. O istoj temi samo 60-ak godina kasnije, pisala je Naomi Klein u knjigama No logo i Ograde i prozori. U devedesetim godinama prošlog stoljeća Ameri su "izvezli" tekstilna radna mjesta u Kinu. Radnicima otkazi, a tžištu jeftine tenisice, koje rade robovi u Kini. No iz ovih ili onih razloga, izrabljivačima je i Kina postala preskupa, pa idu dalje, stalno pronalazeći nove i nove izvore još jeftinije radne snage, poput alijenaca iz Dana nezavisnosti. Ali kada tako, da prostiš, sjebeš domaću ekonomiju, onda imaš problem da nema tko kupovati tvoju jeftinu robu. U SAD-u, kako piše već spomenuta Naomi Klein, srednji sloj je još prije desetak godina bio ugrožena vrsta. Rad na određeno i obavljanje "privremenih poslova" (npr. vozač taksija u Colateralu), rad na dva posla odjednom, odustajanje od zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, odavno je njihova stvarnost, koju sada svom silom žele preseliti u Europu.
I tako, kao i ramjet, od ljudi se očekuje da rade sve više, sve duže, u histeričnoj trci za besmislenim rastom, pretvarajući što je više moguće vlastite radnike u konzumente vlastitih nepotrebnih proizvoda. Moramo puno raditi da možemo kupiti ono što nam ne treba. Osim toga, važno nas je poslom tako umoriti da poslije njega više nemamo volje ni za što; da ne komuniciramo s drugim ljudima, da ne razvijamo odnose i razmjenjujemo ideje, već samo da se krepani stropoštamo uz Žutu TV i saznamo tko je danas prdnuo u javnosti, jedući podgrijano jelo iz mikrovalne, kako to uostalom rade stotine milijuna Amerikanaca i Engleza. Posao nas toliko zaokuplja, da nemamo vremena za reprodukciju najmanje do 35. godine, broj živorođenih pada, pada broj onih koji uplaćuju mirovinsko, pada broj kupaca za našu robu... ...koje moramo prodati što više da bi opstali.
Bogate zemlje mogu si priuštiti uvoz ljudi i time održavati rast, ali kako kažu demografi, imigracija nije riješila demografske probleme nijedne zemlje (itervju s A. Akrapom u "Banci" 5/10.). Znate li da je broj stanovnika SAD-a u samo 20 godina porastao za 61 milijun s 248 milijuna 1990 na 309 milijuna 2010.? U Švicarskoj ima 20% stranaca, a u Njemačkoj čak 16 milijuna.
I što sad?
Ne treba se bojati. Kod alkoholičara, prvi korak prema ozdravljenju je priznavanje problema. Mi, koji smo opijeni nezainteresiranošću ili osjećajem nemoći, trebamo priznati da problem postoji; a svaki problem ima svoje rješenje! Moj prvi korak, a vidim i od mnogih među vama je pisanje bloga i sustavno senzibiliziranje onih koji još nisu svjesni problema da problem postoji ali i da ga je moguće rješiti. Evo, baš nedavno, bio je intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Rohatinskim, koji, za one koji nisu odavde, čovjek monstruozno muca. On priča kako su ga tadašnji liječnici htjeli poslati u školu za retardirane. Njegova mama to nije dala i mali Željko je rasturio sve čega se primio od osnovnjaka pa do doktorata ekonomije.
Danas će za opće stanje mnogi reći To je tako, KK mi sad tu možemo?; drugi će reći da nigdar ni bilo da ni nekak bilo; treći će reći da nije sve tako crno... A ja ću reći svojoj djeci (i vjerujem da ću do tada imati i neke dokaze za to) da je drugačiji svijet moguć i da ništa nije nemoguće ako se čovjek posveti tome. Primjer Željka i mame Rohatinski treba nas motivirati na tom putu!
Mi nismo od jučer. Ljudi su iznašli snage da prežive u prirodi i da je pokore, osvojili su svijet, razvili su složenu društvenost, naučili su kako stvarati dobre stvari, a onda te iste stvari zloupotrebljavati, a zloupotrebe ograničavati. Ljudski je rod pobijedio robovlasništvo, feudalizam, teokraciju, inkviziciju, kolonijalizam, rani izrabljivački kapitalizam, komunizam, fašizam, naučili smo kontrolirati bolesti, prirodu, glad, već dobrano kontroliramo (samo u kojem smjeru!) vlastitu agresiju i niske strasti, mržnju, nacionalizme, rasizme... Puno smo toga odradili. Kao i u svakom koraku do sada, postoji velika opasnost da sve ode u materinu, što nije ništa novo i ništa nemoguće za nadvladati. Samo se mora htjeti. Kao i u reklami za uloške, možemo sve, kada bismo htjeli.
Reče Stephen Fry, a mediji ga za to nagradiše nagradom najljepšeg tweeta "Drugačiji svijet je moguć, samo trebat će puno vode, zemlje i kamenja. A trebat će ga negdje i staviti". Za razliku od tog britanskog cinika, ja to vjerujem iskreno, i toliko duboko, da tu misao ponavljam u ovako kratkom tekstu. Moguć je, samo to trebamo željeti, vjerovati u to i raditi na tome.
Jedan od najučinkovitijih načina kako možete promijeniti svoj dio svijeta na bolje jest da se uključite u politiku i vratite joj pravo značenje sluškinje. Ako vaše ideje neće proći kroz vas u glavnu struju, preko koga će?
Post je objavljen 16.07.2010. u 20:09 sati.