Dugo vremena sam bila uvjerena da Vila umre ako u nju prestanu vjerovati. Zato sam se cijela uvukla u melankoliju egzistencije i posvetila se posvemašnjem sivilu postojanja, općenitog, ogoljelog postojanja, lišenog bilo kakve svrsishodnosti. Egzistencija bez esencije nije svrsishodna, definitivno i provjereno.
Naime, kako mi, kao ljudi, ne znamo koja je esencija naše egzistencije, na nama je da ju otkrijemo. No mnogi od nas ignoriraju potrebu za traženjem esencijalne niti koja bi našu egzistenciju učinila svrsishodnom, pa tapkaju u melankoliji egzistencije.
To se na tren dogodilo i meni. Kažem na tren, jer ipak bijah osoba koja je u 7. razredu pisala osvrte na Nietzschea i svađala se s Kantom zato što se Kant nije slagao s onim što kaže Nietzsche. Nekako sam nekih pet mjeseci uspjela ostati na mjestu i tapkati u mraku. Zapravo sam se samo pokušala prilagoditi načinu egzistiranja većine, no to u mom slučaju nikako nije bilo moguće i moralo je rezultirati slomom u nekom trenu.
Bila sam duboko uvjerena da ću umrijeti kad prestanu vjerovati u mene, jer ja zaista postadoh Vilom u nekom trenu, i očekivano, postadoh krhka i nježna, baš kao svaka druga vila. Prilagodih se načinu razmišljanja većine u nekom periodu, nisam više stremila traženju biti nego se prepustih na milost i nemilost sivilu neispunjene svakodnevnice. Zatim se dogodilo da je Vila u jednom trenu samo eksplodirala, gušena okovima, i srušila mostove koji su njenu egzistenciju lancima povezivali za akcidentalnost egzistencije.
Nisam umrla, a nisam ni nestala ali je zato moja akcidentalna egzistencija na dobrom putu u traženju esencije, da.
Pitate li se vi ponekad zašto Balašević nema ni jednu pjesmu o vilama?
Upisah hrvatski jezik i književnost (kroatistiku) i filosofiju. Čisto ako nekog zanima.
Zašto nema rubrika filosofija ovdje -.-?
Post je objavljen 16.07.2010. u 19:03 sati.