(1991.)
kasno je sad za sve
kasno je za smijeh nakon dobivenih bitaka
kasno je za suze koje smo čuvali za gora vremena
jer ni sni nisu bili tako zli
i sve ovo mi nismo usnuli
ovo je stvarnost žešća svakoga trena
jer ona lomi i udara, ruši i ubija
jača je od bola i strave, od tuge i bolesti
bez odgovora na pitanje kuda će nas to odvesti
sve će se slomiti na prijelazu granica
na obnovi godina i smjeni stoljeća
na granici prošlosti i budućnosti, uma i ludosti
na izvoru sna koji žuri ka ušću stvaranja
dok se noći i dani smjenjuju bez reda i zakona
bez zore i sumraka
cijeli svijet i sva ljudskost ove planete
pada na koljena pred zakrvavljenim zlom
svi lažni bogovi su pobjegli i vukovima ostavili stada
samo još rijetki uzdižu glave tražeći novu religiju
tražeći nove svetinje i nove bogove za spas domovine
a tako bih se želio probuditi i reći da sve to bio je san
mada znam da je uzalud biti sam na ulici
i boriti se protiv svakog čudnog pogleda iza zavjesa
kasno je za priče o razumu
kasno je za mir preko mrtvih i preklanih
kasno za spašavanje starih legendi i laži
jer bio sam u bunilu, i bio sam u ludilu
čuo za bivše ratove i povijesne zaplete
i pomislih da sve sam već vidio i čuo
a sada samo trebam razlog da sve to zaboravim
da ništa ne čujem, ništa ne vidim i nikog da zavolim
da sam sebi nekako oprostim
previše je zla a premalo odgovora koji me vesele
trebam nešto u što ću vjerovati
jer sve božje laži već odavno mrzim
treba mi nova religija
nešto kao san i nešto kao sloboda
prisutna poput mira i topla kao ljubav
i želim putovati tamo gdje još nisam bio
želim čuti uzvišene stihove i muziku podzemnih voda
otići pred oltar svecima koji gore
i ljudima koji se za mene bore
u novoj religiji koja me treba spasiti od zala bivših religija
i koja me traba vratiti tamo gdje religija nema
Post je objavljen 15.07.2010. u 09:09 sati.