Na ovome svijetu, izgleda, ne postoji stvarnost koja ne bi imala svoju opoziciju ili svoju protutezu. Ne zato što ona po prirodi postoji nego zato što su je ljudi stvorili. Sve to se događa pod maskom slobode izražavanja i slobodarstva kao takvoga. Čim netko nešto kaže odmah se nađe barem jedan koji će, iz tko zna kojih razloga, to pokušat’ osporiti. Ipak, simptomatično je kako se zapadno društvo posebno “pali” na sve ono što ima neke veze s “katoličkim”.
Kao po nekom automatizmu, kada se u javnosti nešto afirmativno pojavi o katolicima, istovremeno se jave oni koji to pokušavaju omalovažiti ili po načelu argumentum ad hominem kazati kako je to ništa prema “moru” lošega što katolici rade. I onda se takvi hvale navodnom demokracijom i liberalizmom koji su omogućili da se može svašta pisati i govoriti, a da za to, u najčešćem slučaju, ne moraju nikomu odgovarati. No, na drugoj strani kada se katolici pozovu na ta ista načela onda se ona drugačije tumače. Da je to istina, pokazuje rasprava koja traje već više od pola godine, a tiče se presude Europskog suda u Strasbourgu (3. studenoga 2009.) u predmetu Soilea Lautsi protiv Italije, kojom se zabranjuje izlaganje vjerskih simbola, a posebno križeva na javnim mjestima, u zemlji gdje katolici čine oko 85 posto stanovništva.
Prema ovoj presudi križ u učionici predstavlja kršenje prava na laički odgoj djece. Odnosno, izlaganje križeva u javnim školama “protivno je načelima slobode vjeroispovijesti kao i pravu roditelja na odgoj djece u skladu s vlastitim vjerskim uvjerenjima”. Drugim riječima, križ smeta slobod(nozid)arskim idejama. Stoga je razumljivo zašto u Europskom ustavu, potpisanom 2004., nema spomena kršćanskih korijena Europe.
Današnji identitet Europe u mnogočemu i ne odgovara kršćanskim vrijednostima, pa nije ni čudo zašto je spominjanje kršćanstva nevažno za one koji odlučuju. Oni vjerojatno misle kako je nakon Francuske revolucije (1789.) kršćanstvo ostalo samo po ruralnim sredinama i među neobrazovanim pukom, a i onda kada se pojavi u urbanom čovjekovu biotopu, to je isključivo u domenu folklora i muzeja.
Ako pak, bolje pogledamo na takvu Europu koju je stvorio liberalizam vidjet ćemo da ona polako, ali sigurno izumire. Ne imajući, osim relativizma, ništa što je konstantno, ona se nespremna susreće s problemima i izazovima, smatrajući ih u načelu brzoprolaznima. To onda u danim situacijama biva pogubno te se obistinjuju riječi američkog političkog teoretičara Jamesa Burnhama da liberalizam omogućava zapadnoj civilizaciji pomirenje s vlastitom propašću (usp. “Samoubojstvo Zapada. Značenje i sudbina liberalizma”). Jer kako drugačije nazvati činjenice da je u Europi iz godine u godinu sve niži natalitet i sve veća imigracija stranaca? Kako, nadalje, objasniti činjenicu da se sve čini za zaštitu životinja – što je po sebi dobro – a istodobno se dopušta ubojstvo nerođene djece?
Za upitati je, također, hoće li nekomu pasti na pamet zatražiti uklanjanje križeva sa zastava zemalja koje su već članice Europske unije: Malte, Slovačke, Španjolske (križ je na kruni grba koji je na zastavi), Danske, Finske, Grčke, Švedske, pa i, u određenoj mjeri, Velike Britanije? Ili oni ipak ne vrijeđaju liberalne umotvorine? Kako bilo da bilo, valja ustvrditi da u Europi još uvijek žive i katolici. No njihov se glas slabo čuje, a i kad se čuje odmah u nemalo slučajeva, nailazi na apriorna odbacivanja i kritike.
Stoga se u “obrani” križeva katolički pojedinci pozivaju na definiciju koju je svojedobno dala deklarirana talijanska ateistkinja, članica Komunističke partije Italije, kći katolkinje i Židova, Natalia Ginzburg koja je kazala kako križ nosi snažnu humanu vrijednost i da je to “prva poruka u povijesti čovječanstva o žrtvi za braću, jednakosti i jednakom dostojanstvu za sva ljudska bića, bez obzira na rasu i vjeru”.
Zato bi svi oni koji se pozivaju na raznorazne “slobode” trebali shvatiti da je poruka križa, poruka ljubavi prema svim ljudima koja je otvorena ne samo onima koji drugačije vjeruju nego i onima koji se pogrdno izjašnjavaju o katoličanstvu i kršćanstvu uopće. Križ je ujedno i poziv katolicima promisliti kako oni žive. Jer samo ako se živi sadržaj križa – ljubav prema Bogu i čovjeku – onda se isplati i podnositi poniženja zbog vidljivog znaka križa.
[Katolički tjednik / KTA via portal Hrvatska Riječ
Post je objavljen 13.07.2010. u 17:33 sati.