Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/argine

Marketing

Tok




Otkucaje sat, jedva čujno. Ponekad se čini da vrijeme postoji u isključivo u njegovim
njedrima kroz beskaraj.
Ali je utopija nahranila moje dlanove, slatka misao
bogate devocije. Da, velikog svetišta u ponoru tijela i zaoštrenih dlanova.
Tamo si sam, gdje si sam ja te osluškujem. Jedini na žalu, kao da sam na izvoru,
izlazim na površinu.
Nekakvo tvoje tijelo me čak miluje, forma, oblik, recimo i ime koje ne znam.
I tako pričam sa zamišljenim junakom, sladoled se cijedi jer sam željna,
i nekako je to uvijek okus koji se pojavljuje.
Koji me hladi.
Tako zamišljam ovo ljeto, u par navrata smjelo srce, dva , tri, ne znam ni
koliko ih nosiš najmiliji. Jer tvoj otkucaj je moje svitanje.
Kako čovjek pored tolike ljepote da bude sam, sve me olsuškuje.
Svaki atom vibracije prolazi kroz mene. Na dlanu, kroz pustinjske
slike, kroz platno ispunjeno zračenjem boja,
očaravajućeg ugodnog mjesta i hladna mora koje me miluje.

Negdje gdje se suton spaja sa nebeskim plavetnilom i horizont
postaje malena točkica plesa. Ljubljeni i ja, ništa više, sa tim
legnem dok otkucaju zadnji sat smrti. Nije ti to čudno, čujem, par godina
za tebe kao kap vječnosti, tako daleko pod vodama
se skrio izvror. Možda sam tako mislila, sad si jako blizu, kad sam oslobodila misli.
Osim ostaje, nekakav vodopad koji me hladi, jer on je ogroman,
toliko je velik i pun ljubavi da svjetlo bljeska vlastiti odsjaj.
Nisu li to skoro pa zlatne boje, žuti tonovi koje
sanjam i u koje se uranjam. Zalazak izlazak sunca, i kap crvene
da prošara nebo.
Fino brušen stari papir, lagano požutjeo, dim cigarete i
iznad svega maternica kupana njegovim svjetlom, lagano uzdignut trbuh uspravna hoda,
pustinjski žuti pijesak i dvije, tri malene bubice koje hitaju preko prstiju.
Nisi li to ti voljeni, slika u svemu oko mene.

(Nemam snage da nas lektoriram, ostajemo jednostavni, voljeni)













Post je objavljen 13.07.2010. u 04:12 sati.