Marketing
idu dani...
idu.
pa si mislim-kako je lijepo stajati na obali mora, a, pred tobom se prostire beskrajna pučina u nedogled i zrcali tople boje sunca na izlasku/ zalasku....
i ti stojiš i gledaš u njeg kako je sve veće i crvenije i sve bliže zaronu u tamu modrinu...pa, sklopiš oči i promatraš njegov obris na unutrašnjem monitoru svojih očiju, tamo na mjestu onog famoznog trećeg oka...i puštaš ga da se otuda preljeva u svojem spektru boja i sjaji, sjaji...
jel to tako mnogo za tražiti od života? mjesto s kojega mogu u miru gledati sunce? ali, ne...ne može. nema. jer u ovoj mojoj tepsiji od zavičaja svako drvo je ko biokovo. oko mene su lanci planina sazdani od javorova, hrastova, topola...pa se popnem na najviše mjesto koje mogu naći: most preko rijeke-al gle vraga! oko mene trešte zvuci osječkog ljeta, šetaju gomile ljudi, pasa, djece...šibaju gliseri, bicikli, roleri, mali avioni čaaak! klinca-jarca! jesu to dobri uvjeti za početnički sun-gazing?! pa, sun-gazing je vrsta meditacije! kako meditirati u takvim uvjetima, molim vas? mogla bi isto tako sjesti na najprometnije raskršće i meditirati.
no, eto -nešto u meni vjeruje u sunce i njegovu dobronamjernost i ima da se nekako snađem....danas tražim neku prikladniju lokaciju za promatranje.
zašto ne gledam s vrha zgrade u kojoj živim? kosi krov. a, s balkona na najvišem katu puca savršen pogled na drvored nekih visokih džinovskih lješnjaka...ma, nitko ne zna kako je meni.
ah...baš mi je teško.
Post je objavljen 11.07.2010. u 14:54 sati.