Gledan. Prelijevanje boja oslikava sliku koje uporištem novog doživljaja postaje. Vidim, nekim novim gledanjem, niz kojim tako jest. Kao niz slika u prolazu viđenje promjena stvara. Njih ustvari ne vidim bojama već tijekom slika. Prepoznajem. Vidim li prepoznavanjem? I kao da stalno surađuje nešto već viđeno sa poticajima novim. Gledam li ja to uspoređivanjem?
Prebirem memorijom. Nizovi nekih usporedbi, spoznaja, mišljenja ... Jesu li to slike? Pokušavam dokučiti kvaluitetu te materije. Uspoređujem, ali sa čime? Prekopavam po dubinama dostupa moga i sve se čudim mogućnostima. Večina bi za ovo rekla da sam van realnosti, ali ja znam da sam u sebi. Da, u sebi, mada i to jest još uvijek podložno putovima viđenja novih. Spoznaja sebe!
Misao, što traži, ne poznaje granice, pa ni granice nekoga 'sebe'. Što znači misao da jesam? Valjda već i samo njeno postojanje. A kada se upitno ono nešto spram nje postavi, viđenja dolaze. Viđenja su to posebne kvalitete. Ni boje, ni mrak, ni svijetlo... osjet slobode... ni bezgraničje ... ni bez vremena i bez prostora.
Pokušam li sebi odrediti granice jest privid svojatanjem. Ama, kako kada sve postaje slijedom po onoj 'prvotnoj' inerciji za koju već vidjeh da početka nema, a ipak jest. Čudovito. Prihvat toga jest širenje u miru. Ne sebe već puta istine u odricanju od nekih izmišljenih granica. Tada se daruju sva svojstva i sve one zablude posjedovanja. Istino dolazi ti onaj koji griješi gledanjem, griješi mislima, posjedovanjem... životom.
A misao i dalje slijedi način svoj. Ta kako drugačije i biti može. Neka je, jer jest slijedom inercije 'prvotne'. Zar da zaustavim i kažem da i to volja je njena? Zar da i dalje griješim posjedom volje svoje? Koje li more zabluda!
Zaustavljen tako nehtijenjem svojim kao da idem smjerom inercije. Tko si ti što me nosiš? Postojim i osjet postojanja mi jest.
Granica nemam, posjeda nemam. Lići na proturiječje, ali upravo to osjetom jest. Tek radost kojom sav svijet vibrira.
Još uvijek svijet ogledalom koje bez iskrivljenja ne može biti, jer ogledalo jest. Još uvijek, ali sve bliže istini što odraz stvara, a odraz priznaje sebe ... sobom: 'Ja tek odrasz jesam.' Jest inercijom 'prvotnom' i kao svijet viđenjem sav.
I neka riječi zamjeni osjet radosti upućen svijetu... pčeli, vjetru, planoni, cvijetu, tek rođenom biću koje još spoznaje sebe nema do li osjeta te iskonske inercije kojom jest. Srcem vam poručujem radost i ljubav. Sve na svijetu jerst dijete što ljubav traži. I vama prijatelji dragi ... :)
Post je objavljen 09.07.2010. u 15:52 sati.