Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blagotvornarijec

Marketing







MORAMO ODRAZITI VJEČNU LJUBAV


Mi smo stvoreni od Vječne Ljubavi i trajno moramo odražavati njenu ljepotu. Zato naša duša mora biti po milosti čista i sjajna. Jer samo čist kristal odražava sjajnost i ljepotu sunca: sunčeve zrake slobodno prodiru kroza nj. I Vječno Sunce ne može dalje širiti svoju toplinu, sjaj i ljepotu preko duše koja je okaljana prijestupima. Kao da oduzima istovremeno i svjetlost, toplinu i sjaj u svim ostalim bićima koji su u svemiru. I obratno: dok jedna duša ulaže napor oko svoga savršenstva, njegujući svoju čistoću i ljepotu kako bi sunčeve zrake preko nje mogle nesmetano prodirati i dalje širiti svoj sjaj, ona istovremeno utječe na spašavanje svih bića, kojima bi inače bila uskraćena ta sunčeva energija.

Zato je rad oko savršenstva duše tako važan i potrebit, a da se to i ne sluti. Svaka duša može mirno reći: I o meni ovisi spašavanje svijeta, ali i obratno.


Duša uvijek i neprestano mora čistiti i uljepšavati sebe, tj. Sliku Božju, da bi mogla odraziti Vječnu Ljubav, ljepotu Božje biti. (Pod pojmom duša podrazumijevamo kompletno ljudsko biće, kod kojega su dominantne duševne moći).

Uvijek će biti mrlja, koje umanjuju ljepotu i sjaj sunca. No one se odstranjuju s duše skrušenošću, poniznošću-kajanjem. Kako je skrušena duša čista! Kao da dotiče iskonske dubine svoje prvotne čistoće i bezgrešnosti. Sve maske kao da padaju, a zrcali se ona čista jednostavnost. Kao suza na cvijetu.

Bijah kao cvijet koji se tek probudio
na obalama azurnih voda;
cvijet koji je upijao
plavet neba
I disao mirisom bjeline.
Rosa je na meni blistala
kao dragi kam
pri sunčevim zrakama
koje su me oblijevale.
Izazivah ushit I čuđenje;
divio mi se sam stvoritelj.

(Prvi ljudi – iz zbirke “Pjesma ljubavi”)


Poniznošću i skrušenošću čovjek dotiče Božje dubine. Zato je poniznost potrebita i Bogu draga. Njome priznajemo svoju bijedu, grešnost i nemoć, a sve dobro pripisujemo samo Bogu, o kojemu bivamo ovisni. Bog prepoznaje svoje djelo, a duša svoga Stvoritelja, jer je uklonjena najglavnija mana koja je to priječila: oholost. Skrušenost i poniznost skidaju s nas sve taloge, nanose vremena i strasti, koji su skrivali prvotnu čistoću i ljepotu duše kakva je izišla iz stvoriteljevih ruku; uspostavljaju prvotni sklad.

Prepoznah sebe u njenom liku,
Svjetlost nam je blistala u očima.
Kao zagrljaj zore i dana
pođosmo na splavi
niz riku.
Oko nas se budio život
I mirisalo prvo proljeće.

(“Prvi ljudi”)


Upravo te naslage naših strasti On hoće skinuti s naše duše, da mu ponovno zasine u prvotnoj čistoći. To se ne može izvršiti samo aktivnim čišćenjem: raznim nevoljama, bolima, udarcima koji nas pogađaju sa svih strana. Bog tajanstveno zadire u naše dubine na način koji je od njega odmjeren, izabran. On zna naše najdublje rane, naše najskrivenije zakutke i upravo tu pogađa, tu ranjava: pripušta upravo one kušnje koje mi nikada ne bismo izabrali: Sve, sve, samo ne to...A upravo on bira “to”; otkida upravo ono uza što smo najviše priljubljeni; odnosno, on nas trga ne od “drugih bića”, nego od nas samih rastavlja “kost od kosti”; satire naše neuredno samoljublje i oholost, da nam ponovno -nakon toga uspjela pasivnoga čišćenja - povrati sve ono što smo mu darovali, ali sada u ljepšem sjaju i ljepoti.

I Bog se tada nesmetano daruje duši, a duša njemu; Bog biva sve u svemu. Duša, očišćena, ponovno postaje kao prozirni kristal, koji odražava i dalje prenosi sjaj i ljepotu Ljubavi - koja svemu daje život i sve usrećuje. Moramo u Nj vjerovati i podvrgnuti se Njegovu zahvatu, pa bio - bolan.








Post je objavljen 08.07.2010. u 09:10 sati.