Na pisanje večerašnjeg postao potaknuo me blog Donin svijet, pod naslovom "Samoća ili usamljenost" u kojem blogerica, kako se bar meni kao laiku čini, iz svoje profesionalne perspektive, pokušava rasčlaniti, onako laički rečeno, navedena dva stanja svijesti. Nisam nikad prije znala da između ta dva stanja postoji razlika, no ne samo da je ogromna, nego su samoća i usamljenost dvije potpuno različite stvari.
Kad sam pročitala navedeni post, zapravo sam rekla samoj sebi kako sam sretna što nisam usamljena, što mi je taj osjećaj potpuno nepoznat, a kako i nebi bio nepoznat nekome tko živi u sedmeročlanoj obitelji. A također sam i sretna zbog činjenice da ponekad tako čeznem za samoćom, onda kad se mogu sabrati, usredotoćiti misli na nešto što mi je u tom trenu važno samo zbog mene, kao napr. pisanje ovog posta za što mi treba samoća kako bih u toj samoći imala potrebnu koncentraciju i usredotočila se na pisanje.
Dona u svojem postu također spominje i dosadu kao vrlo težak i neugodan osjećaj. Srećom što dosadu nisam imala prilike osjetiti već godinama, a kako i bih uz svakodnevni užurbani ritam zaposlene žene, domaćice, čištačice, vešfrajle, vrtlarice i da ne nabrajam dalje. Doduše dosadu sam znala osjetiti u doba puberteta i u ranoj mladosti, prije udaje, u vrijrme dok sam još živjela u mojoj staroj kući, naročito za dugih i dosadnih, maglovitih zimskih dana kad nikako nisam mogla pronaći motivaciju za bilo što, osim učenja koje mi je bilo pod moraš, pa sam za tih sati dosade i napisala sve moje davno napisane pjesme.
U današnje vrijeme osjećaj dosade je zasigurno većini ljudi nepoznat, jer čak i za one koji ne rade i imaju napretek slobodnog vremena postoji bezbroj mogućnosti da kvalitetno ispune to vrijeme, ako nikako drukčije, onda surfajući internetom poput mene, iako mi nije dosadno, tražeći daleke nepoznate velegradove, poput Dallasa u Teksasu, gdje živi moja prijateljica iz djetinjstva s kojom sam uspostavila vezu nakon 30 godina, poput lutanja Ljetnikovcem Petra Hektorovića u Starigradu na Hvaru koji sam posjetila dok sam još bila tinejdžerica, u vrijeme upoznavanja moje prve ljubavi, poput šetnje dvorcem Trakošćan u Zagorju kojeg sam posjetila nekoliko puta i koji me uvijek ponovno oduševljava svojom zbirkom čije eksponate sam u svojim mislima odmah povezivala sa osobama koje su u njemu nekad živjele.
Na kraju svega, zahvaljujući Doninom postu, zaključila sam kako je lijepo biti sam ali ne i usamljen. Zato sam ja sretna što nisam usamljena a ipak tako često poželim biti u samoći. Do nekog novog posta, pozdrav svima i ne budite usamljeni ali ponekad budite sami.
Post je objavljen 05.07.2010. u 21:37 sati.