(1991.)
ovo je kraj svih novih nadanja, svih mojih stradanja
ovo je noć kad vrisak se ne čuje
kad sve od pjesme vatre i ledenih tijela odjekuje
sklapam oči i već osjećam nemir u sebi
želim poći tamo gdje ću biti sudac slobode
gdje ću mir tražiti u krvi i hladnim pogledima stranaca
u očima koje gledam preko nišana
sve se je stopilo u bijes koji ne želi izaći iz mene
i dok lutam očajno tražeći sebe u ruševinama čovječanstva
zastajkujem i pitam prolaznike no i oni su samo sjenke
jedni kažu da u ime propalih drugova je ovaj rat
koji bez smisla ubire žrtve
pijmo za njih, ionako nije više važno zašto
samo pijmo do dna svih rijeka vina, kažu
i baš ih briga za sve ratove svijeta, pijane i umorne
a ja i dalje tražim smisao kojeg nema
kao da čekam da me s neba munja pogodi
da me nešto razbudi iz ove noćne more svakodnevice
nek to bude bivša ljubav ili taj novi divlji rat
samo da znam da će jednom sve prestati i nestati
samo da ne zaspim u hodu ka smrti
i ništa ne želim osim da odagnam ovaj bijes
i samo da zaspim i probudim se u miru
tražim razlog u svakoj sjenci koja kroči kroz noć
urličem ali ništa se ne čuje u ovoj mori
ma hajde kažite mi: kamo li je nestao moj san
da svaki dan bude tih, topao i spokojan
i gdje su sad sve one djevojčice u lepršavim haljinama
gdje su ruže i more, gdje je miris lipa
sve je pokorio bijes u ovoj balkanskoj krčmi
ja želim van jer tu se ne zna ko šta pije
a svi će to previše platiti
ja nisam jedan od njih, ja ne želim vidjeti boj
ja samo želim slobodu za narod svoj
mene i one tamo vezuje samo bijes
i pijanstvo koje nije zbog istog vina
Post je objavljen 05.07.2010. u 10:27 sati.