Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/trn

Marketing

Varunik; drevna sablast Dalmacije

Tiho. Tiho je došla noć u pratnji par oblaka i žutog, okruglog Mjeseca. Ona je sjedila sama na obali i sneno gledala u more i sliku lažnog Mjeseca na površini. Zvuk rijetkih valova koji su nestajali na stijenama stvarao je nježnu glazbu samo za njih. Rukama je zagrlila noge i spustila glavu da se odmori na koljenima. Trebao joj je odmor. Čitav dan je čistila bakinu kamenu kućicu u koju nitko nije ušao otkad je baka umrla prije godinu dana. Željela je još jednom čuti njezin glas kojim joj je u djetinjstvu prepričavala bajke i legende ovog kraja. Falila joj je naborana ruka kojom bi joj prošla kroz kosu da je umiri nakon neke strašne priče poput one o Varuniku, tom neobičnom otimaču lijepih djevojaka.

- Nisi li usamljen prijatelju moj? - upita djevojka plutajući Mjesec. No samo jedan dlakav i ružan par ušiju je čuo njeno pitanje. Izgubljena u mislima o usamljenom Mjesecu nije primijetila zvukove stvorenja što je puzalo kroz grmlje iza nje.

- Mi smo isti amigo… - ponovno se obrati Mjesecu i uzdahne sneno. Sjenka napravi korak bliže njenim leđima prije nego što stane čekajući. Njeno mlado, nezaštićeno srce osjeti prisutnost koja se približavala, ali um to ne primijeti još uvijek izgubljen u labirintu samoće. Srce zakuca brže. Jače. Sve jače kako se sjenka polako približavala. Djevojka primijeti glasne otkucaje i zapita se zašto su počeli. Dlakava zvijer, nestrpljiva da priđe bliže, kvrcne nepažljivo zagazivši u grm. Ona se okrene da provjeri.

Smeđe oči širom se otvore u strahu tražeći nekoga ili nešto. Nije bilo ničega. Samo zeleni, mediteranski grmovi koji su nježno plesali s vjetrom. Kada je skrenula pogled natrag prema moru i lažnom Mjesecu opet je obuzme samoća. Zaboravljena i napuštena počne osjećati strah. Strah od samoće, života bez ljubavi, bez ikoga kome bi bilo stalo do nje. Svaka njezina misao o samotnom životu tjerala je zvijer da joj se približi. Njezini osjećaji hranili su bešumne korake stvorenja. Ono izađe iz grma očnjaka obasjanih mjesečinom. Tiho poput mačke došulja se posve blizu.

Ona osjeti njegov topli dah na malenom vratu. Smrznuta poput najljepšeg kipa nije se okrenula. Poput djeteta zatvorila je oči misleći da će ono otići ako ga ne vidi. Samo ne smije otvoriti oči. Osjećala se potpuno samom. Nije ni vrisnula. Nitko je ne bi čuo, mislila je. Zvijer učini svoj grozni, svoj posljednji potez prema njenom svilenom vratu. Djevojku potrese ljigav dodir snažne i prljave gubice na vratu. Vrat je već bio mokar kada je ipak uspjela vrisnuti i pobjeći skokom u more. Padala je prema lažnom Mjesecu na površini. Prije no što je uronila u sigurnost mora okrene se da vidi zvijer koja ju je slijedila. Crna sjenka lebdjela je na mekoj mjesečini koja je nestajala iza oblaka. Kao da je sam Mjesec naglo navukao taj oblak preko svog pogleda samo da ne vidi njen kraj.

Djevojka izroni u tamu daleko od obale. Izgubljena čula je samo lupetanje vode iza nje. Mjesec na tren sramežljivo proviri između oblaka i slaba mjesečina pokaže joj obris planina. Nikada nije tako brzo plivala prema obali. Prisjetila se priča o bešumnom Varuniku, koji je sada tako glasno lupao i prskao po moru iza nje. On je dolazio po usamljene djevojke ovog kraja još od vremena prije dolaska starih Slavena, čak i prije Rimskog pokoravanja Dalmacije. Legenda o njemu ipak je preživjela sva osvajanja. Sjetila se kako ju je baka uvjeravala da ga je srela više puta. Pomilovala bi meku kosu unuke i rekla joj da ne brine, jer zaštita je jednostavna. Varunik ne podnosi miris lavande, pa uvijek u šetnju ponesi mali svežanj lavande. I par cvjetova je dovoljno. Djevojku ovo sjećanje prestravi. Naravno da nije imala lavandu u džepu. Srce je bubnjalo prestravljeno slikom stvorenja koje je baka detaljno opisivala. Ono ju je pratilo i dalje kad je konačno istrčala na obalu.

Zadihana, zastane na tren, udahne pridržavši se za koljenja i zatrči se uzbrdo. Gotovo je zaplakala, što nije poslušala baku. Nakon par hitrih koraka kad je već bila pri vrhu puteljka, negdje između stijena, okrene se i stane. Izgleda da je njen odani pas osjetio silnu usamljenost i pratio je sve do obale. Na ogrlici mu je visio ostatak cvijeta lavande koji je preživio noćno kupanje. Smijala se i grlila svog ljubimca. Smijala se ukrasu koji je sama stavila na ogrlicu i zaboravila. Kao da si je sama poslala znak i poduku, pozdrav šaljive bake.

Sada je znala zašto legenda o Varuniku tako dugo postoji. On se hrani nemirom izgubljenih misli, a nemir će postojati dok postoji i ljudski um. „Miris cvjetova lavande daje mirne misli i zato ih uvijek imaj uz sebe.“ rekla bi baka kada bi ih stavljala pod jastuk malene unuke. Djevojka udahne duboko i osjeti miris vlastitih misli. Sada su mirisale na sunčana polja lavande. Poželi ih zauvijek zadržati takvim, pa s pseće ogrlice skine magični podsjetnik na mirne misli. Malen komadić mokrog cvijeta lavande te je noći pronašao dom u bakinom medaljonu, koji unuka samo čudom nije izgubila.


Post je objavljen 04.07.2010. u 22:09 sati.