U istom trenutku kad su se automatski uključile mlaznice usporavajući brod koji se približavao svom cilju, uključilo se buđenje u hibernacijskoj prostoriji. Sve je još jedno vrijeme mirovalo, ništa se nije pokretalo, dok je brod sve više usporavao, postepeno, oprezno. Zatim se uz pištav zvuk prva kabina otvori potaknuta dubokim udisajem njenog spavača.
Kapetan je Axo nekoliko dugih trenutaka mirno ležao i micao nožnim prstima ne osjećajući ih. Zatim pomakne prste na rukama, zavrti lagano glavom, pa sasvim polako, kao na usporenom filmu, sjedne i iskorači iz kabine koja se iza njegovih leđa automatski zatvori. Osjeti hladnoću na tijelu, bio je sasvim gol. Želeći se riješiti te neugodnosti, počne oprezno hodati. Istuširati će se, obrijati, da se ponovo osjeća kao čovjek, zapovjednik, istraživač. I tek će onda zapovjediti kompjuteru da probudi ostale članove posade: ukupno njih dvanaest.
Bilo je zanimljivo gledati ih kako se nespretno i pospano kreću. Axo se smjestio na čelo stola, ispred njega se nalazio prazan tanjur: sve je počistio iz njega. Prvo jelo nakon sedmogodišnjeg spavanja. I prijalo mu je.
- Što si uzeo? - upita ga Lia, mlada i lijepa liječnica, pokazujući na njegov prazan tanjur.
- Puretinu s okruglicama - odgovori Axo smiješeći se. - Toplo ti preporučujem.
- Jesmo li stigli? - upita strojar Rio ulazeći u prostoriju: nije se obrijao, crvena je brada vrištala s njegovog lica.
- Ne još - odgovori Axo. - Za otprilike sedamdeset sati.
- Zar nas je robot ranije probudio? - sumnjičavo upita Egi astro-bio-fizičar.
- Nije nas ranije probudio - strpljivo objasni Axo: znao je da će proći još nekoliko sati prije nego li oštri umovi posade budu počeli razmišljati onako kako se od njih očekuje. - Probuđeni smo ranije, da se priviknemo na budno stanje. Da počnemo normalno funkcionirati.
- Naravno - postiđeno promrmlja Egi sjedajući.
- Uglavnom, tu smo - reče Axo i nasmiješi se svima ohrabrujući. - Dok smo mirno spavali, sve se odvijalo kako se i trebalo odvijati. Pregledao sam brodski dnevnik koji se automatski pisao. Sve je proteklo u savršenom redu. Nikakva se anomalija na našem putovanju nije dogodila.
- Potrebno je imati malo sreće - reče Lia i svi se nasmiju.
- A planet? - upita Egi, astro-bio-fizičar. - Jesi li pogledao snimke?
- Pogledao sam.
- I? - upita Egi, a svi se za dugačkim stolom upilje pogledima u zapovjednika, čekajući napeto.
- Pregledao sam snimke koje nam neprekidno stižu - reče Axo zavaljujući se u udobni naslonjač. - Pregledao sam i prve pretrage, analize. Sve što sam vidio, silno obećava.
- Ah! - reče Lia, liječnica, razdragano se osmjehnuvši.
Axo joj klimne. Činilo mu se, dok je gledao u lijepo lice Lie, kako je proteklo svega sedam dana, a ne sedam godina od onog dana kad su se svi, čitava sadašnja posada prvi put svi sreli ...
... u velikoj i zatamnjenoj prostoriji, kupoli na jednom od tri mjeseca koja su kružila oko planeta T35.
Axo je stigao prvi, naslućujući o čemu se radi, ali ne i manje znatiželjan zbog toga. Kako su ljudi ulazili, tako su se i upoznavali. Obradovao se kad je u prostoriju ušla Lia, mlada, lijepa liječnica.
- Imaš li pojma o čemu se radi? - upitala ga je sasvim tiho i naginjući se prema njemu. - Ništa mi nisu htjeli reći.
- Čuo sam nešto - normalnim glasom odgovorio je Axo: ako su ovdje pozvani, ovi ljudi onda i zaslužuju čuti ono što je i on nezvanično čuo. - Čini se da su otkrili planet kojeg su ispitali sun-spektralnom analizom i sve govori u prilog tome, da smo naletjeli na komadić raja u crnom prostranstvu.
- Koliko je udaljen? - upitao je Rio, kompjuterski strojar.
- Blizu tri svjetlosne godine - odgovorio je Axo: to mu je u povjerenju šapnula školska prijateljica, članica tima koji je otkrio planet.
- Ah! - uzviknuo je mladi Egi, jedva je napunio dvadeset i petu, astro-bio-fizičar. - To znači sedam godina putovanja.
- Isto toliko i nazad - rekao je Axo. - Ako otputujemo do njega.
Prekidajući njihovo čavrljanje u salu su ušli oni koji odlučuju o istraživačkim putovanjima. Žurno su se i pognutih glava smjestili za dugačkim stolom.
- Evo ukratko što znamo - počeo je visok i tamnoputi muškarac, profesor astro-fizike Jan. - Već neko vrijeme raznim analizama istražujemo planet F0065 kojeg od milja zovemo "Petlja" zbog njegove čudne putanje. Ne bi ga nikad ni primijetili, da nema takvu putanju. Čini se, jer to naravno ne može biti, kako oko svog sunca kruži, gledano iz naše perspektive, u obliku položenog broja 8.
- Vječnost - promrmljala je Lia, liječnica, sasvim tiho sjedeći pored Axa.
- "Petlju" smo morali primijetiti upravo zbog toga - nastavio je profesor Jan. - Ne susrećemo se na našim istraživanjima tako često sa takvom putanjom. U stvari, do sad se ni nismo sretali. Ovo je prvi put!
Svi su se potiho nasmijali i promeškoljili u stolicama. Znali su što slijedi, ali to nije umanjilo napetost koju su svi osjećali.
- Odlučili smo istražiti planet - nastavio je profesor. - Sve sun-spektralne analize potvrđuju ne samo da je na planetu moguć život, već gotovo sasvim sigurno i postoji. To je, kao što znate, najnovija metoda istraživanja koja još nikad nije zakazala.
- Uvijek postoji prvi put - primijetio je Rio, krupan kompjuterski strojar.
- U pravu ste - priznao je profesor s osmjehom. - Upravo zbog toga smo vas izabrane pozvali danas. Na vama je da odlučite: želite li sudjelovati u misiji ili ne.
- Kad se kreće? - upitao je Axo.
"Sad smo ovdje", pomisli Axo šezdeset i četiri sata kasnije sa nevjericom gledajuću u veliki ekran na komandnom mostu.
Pogled mu nije počivao na velikom i plavom planetu koji se polako okretao oko svoje osi, očekivao je takav prizor. Ali nije očekivao vidjeti šest brodova u orbiti planeta. Usprkos tome, brodovi su bili tu. Svaki od njih drugačiji i svi nepoznati. Uzalud je tražio po kompjuterskoj memoriji registar svih brodova koje su sretali i upoznavali tijekom putovanja. O tome se strogo vodilo računa. Svaki je brod snimio i odmah pohranio snimke novog broda kojeg bi sreli i sa kojim bi uspostavili kontakt. Nisu bili sami u Univerzumu, naravno. Već odavno to znaju. Doduše, susreti su bili veoma rijetki i veoma kratkotrajni, ali događali su se. Dva bi se broda srela, zaustavila i visjela u crnom bezdanu, dok bi međusobno izmjenjivali informacije. Kad bi to bilo gotovo, nastavljali bi svoja putovanja. I gotovo nikad više ne bi čuli ni sreli dotični brod.
- Ne odgovaraju? - upita Lia: pojavila se na mostu sasvim nečujno.
- Ni jedan brod - odgovori razdraženo mladi Egi, astro-bio-fizičar. - Sasvim neobično ponašanje.
- Možda nema nikog na tim brodovima - primijeti glasno Lia, ono što je Axo već mislio neko vrijeme.
- Misliš da su mrtvi? - upita ljutito Egi.
- Nisam to rekla - odbije Lia. - Ali mi je sasvim čudna ta njihova ledena šutnja. Brodovi vise u orbiti, okreću se zajedno s planetom i ništa se ne događa. I njihov izgled.
- Što je s njihovim izgledom? - upita Axo.
- Zar ste slijepi? - upita Lia. - Pa očito je da pripadaju različitim svjetovima. Pogledajte samo koliko se međusobno razlikuju. Zar ne mislite tako?
- U pravu je - prizna Egi. - Primijetio sam to, ali nisam ni samom sebi želio priznati. Plašila me sama misao.
- Koja? - upita Axo.
- Ako je ta teorija točna - reče Egi - da brodovi pripadaju različitim svjetovima, civilizacijama, nešto ih je, baš kao i nas, privuklo ovdje.
- Petlja - promrmlja Axo, a njegovi se instinkti odjednom uzvrpolje i silna želja za bijegom ovlada njime: naravno, obuzdao se i mirno reče: - Petlja! Zar vam nije jasno? Pomoću putanje koja liči na petlju, na broj 8, mame nas, zovu. I njih su tako uspjeli pozvati. Ove nepoznate.
- To misliš? - upita Egi. - Luda teorija. Sasvim luda. A da pokušamo sa "kolijevkom"?
"Kolijevkom" su zvali sasvim male istraživačke brodice u koje bi se dva čovjeka jedva uvukla. Ali bile su sasvim prikladne za operacije pristajanje na malena i strana tijela.
- Moramo pokušati - reče Egi. - Odletjeti ću do njih i prijateljski im pokucati na vrata.
- Bude li nešto sumnjivo, odmah se okreći! - zapovijedi Axo.
- Što je? - upita Axo stojeći na komandnom mostu i gledajući na ekranu zbunjeni Egijev pogled: mladi je astro-bio-fizičar sjedio u "kolijevci" i vrtio glavom.
- Ne reagira - odjekne njegov glas na komandnom mostu. - Ni na jednu komandu ne reagira. - Jesi li pokušao ...
- Sve sam pokušao - nestrpljivo se oglasi Egi. - Ništa. Ovaj je stroj mrtav. Koji se vrag događa?
- Na vama je odluka - reče Axo deset sati kasnije: svi su sjedili oko stola, jedanaest istraživača i slušali iscrpni izvještaj svog zapovjednika, dvanaestog istraživača. - "Kolijevke" odbijaju poslušnost. A to znači da nema ništa od istraživanja. Ni na kraj pameti mi nije da se sa brodom spustim na planet. To bi, u ovim okolnostima, bilo sasvim ludo. Slažete se?
Tihi mrmor odobravanja posade podigne se prema stropu. Osjećala se blaga potištenost i Axo im to nije mogao zamjeriti.
- Dobro! - reče i ustane. - Znači, vraćamo se kući. Svi na svoja mjesta!
- Počinjemo - reče Axo i klimne Riu. - Pokreni motore.
Sekunde su protjecale i ništa se nije događalo. Axo pogleda u krupnog Ria i primijeti kako se crvenokos div znoji.
- Što je, Rio? - upita ga meko.
- Ne reagira - tiho reče Rio, sasvim tiho, ali svi su ga sasvim jasno čuli i razumjeli. - Sve je mrtvo. Ništa ne reagira.
- Pokušajmo još jednom - mirno reče Axo.
- Petlja - reče pola sata kasnije Axo. - Zarobljenici smo petlje. Vječno ćemo ostati ovdje i kružiti neobičnom orbitom.
- Ali ... reče Lia i zašuti i nikad ne završi započetu rečenicu.
Čemu? Bilo bi uzalud. Sve je uzalud. Upetljani su "Petlju". Zauvijek!
(napisano 2.06.2010.)
Post je objavljen 04.07.2010. u 15:02 sati.