Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mybookss

Marketing

Svemirska priča

Iz dubine - Prvi dio


2019.

21.03.


Trenutak prije ničega u crnom prostoru nije bilo, a slijedeći trenutak, samo munjeviti treptaj oka i već je bio tu, mirno viseći u crnom bezdanu kao da se oduvijek nalazi ovdje.
- To nije moguće - rekao je američki astronaut sebi u bradu šapćući, dok je visio u praznini i mijenjao čipove na divovskim krakovima dizalice: ispod njega lebdio je sasvim polako rotirajući "Atlas", divovska gradnja divovskih napora mnogih država.
- Što nije moguće? - upita ga preko radio-veze zapovjednik njegove misije.
- Vidite li vi ono što i ja vidim? - upitao je Quinn: pričvrstio je čip na određeno mjesto i sad je visio u crnom i neprijateljskom prostoru i nije mogao odvojiti pogled od predmeta koji se odjednom stvorio. - Vidiš li Doyl?
- Vidim - odgovori kratko zapovjednik Doyl.
- Znači, nisam poludio.
- Nisi poludio - tiho odgovori zapovjednik i Quinn osjeti u njegovom glasu ono silno uzbuđenje koje je zahvatilo i njega samog, ubrzalo mu rad srca, jer čini se kako je prvi Zemljanin koji ...
- Ogroman je! - sa uzdahom reče Quinn. - Ogroman je! - Jest, ogroman je - složi se zapovjednik Doyl. - Vrati se sad u brod, Quinn. Jesi li gotov sa prokletim čipom?
- Gotov sam. Neće nam više pričinjavati poteškoće.
- Vrati se u brod! - zapovijedi odsječno Doyl. - Nisi siguran tu vani. Ne više.
- Koliko je veći od nas, nisam siguran ni unutra - reče Quinn i počne pažljivo upravljati mlaznicama, približavajući se ulazu u "Atlas".
- Kakav pogon upotrebljava? - začuje nikom upućeno zamišljeno pitanje zapovjednika. - Jednostavno se stvorio između Zemlje i Mjeseca. Stvorio se. Nemam druge riječi.
- Ni ja ne nalazim drugu riječ - potvrdi Quinn, bacajući još jedan pogled prema strancu-uljezu, prije nego će se uvući u poznatu utrobu "Atlasa".
Dugačak barem pet kilometara, širok oko dva, ocjeni Quinn, nepoznati je brod neodoljivo podsjećao na ogromnu cigaru. Cigaru koja ulijeva strahopoštovanje. Nikakvog osvijetljena koje bi odavalo da u brodu živi i djeluje posada nije bilo, ništa, samo crna cijev zlokobnog sjaja koja visi u crnom prostoru u blizini "Atlasa".

29.03.

- Gospodo, gospodo! - uzalud je molio gospodin Kimura, Japanac, zadužen za novinare u Ujedinjenim narodima: od ogromne i uzbuđene gomile nitko ga nije čuo. - Dozvolite! Molim dozvolite!
- Što da dozvolimo? - upita podrugljivo jedan od novinara. - Tvrdite da niste uspostavili kontakt sa posadom "Cigare"?
- Nismo - brzo i gotovo vičući odgovori gospodin Kimura, sretno primjećujući kako se strasti stišavaju, razgovor postaje moguć.
Novinari su već sutradan dali ime "Cigara" gostima iz dubine Univerzuma i preko noći se naziv udomaćio na čitavoj Zemlji.
- Govorite li istinu? Ne bi bilo prvi put da nam mažete oči!
- Gospodo! - prijekorno reče gospodin Kimura, visok svega sto i pedeset pet centimetara, pažljivo začešljane poput ugljena crne kose i nervozno brišući naočale bez okvira. - Čemu takvo nedostojno insinuiranje? Uostalom, evo vam slavnog fizičara Lera. On će odgovarati na vaša pitanja. To je njegovo područje. Predajem riječ gospodinu Leru!
Gospodin Kimura stupi u stranu, a na njegovo mjesto stane visok i mršav muškarac na pragu četrdesete, smeđe raštrkane kose i zelenih očiju. Gordon Ler, astrofizičar, mirno pogleda u uzbuđene novinare i nakloni im se.
- Pitajte - kratko reče.
- Da li je istina, kako ne možete uspostaviti kontakt sa "Cigarom"?
- Istina je - odgovori Gordon Ler. - Pokušali smo sve što je u našoj moći, uvjeravam vas. Međutim, oni ne odgovaraju. Ukoliko postoje "oni".
- Kako to mislite: ukoliko postoje?
- Nemamo nikakvih dokaza da se u svemirskom brodu nalaze živa i razumna bića - odgovori Gordon Ler. - To su samo naša nagađanja.
- A jesu li i nagađanja da se letjelica "stvorila" odjednom do "Atlasa"? - upita mlada novinarka. - Možda ste već dugo vremena znali za nju, ali ...
- Nismo to htjeli objaviti? - umjesto nje dovrši Gordon Ler i široko se nasmiješi lijepoj novinarki. - Ne, uvjeravam vas, da nije tako. Nismo znali za nju prije vas. Za letjelicu smo doznali istovremeno sa vama.
- Ali, kako je moguće da nam se toliko grdosija neprimijećena približi? - upita netko iz gomile. - Uostalom, kolike su joj dimenzije?
- Dimenzije? - ponovi astrofizičar Ler uz smiješak. – Zapanjujuće je velika! Brod je, ako je to svemirski brod, dug točno sedam hiljada sedamsto metara. A širok dvije hiljade i tristo metara. Pažljivo smo ga izmjerili, vjerujte mi.
- To vjerujemo! – dobaci netko.
Nervozni smijeh odleprša iz gomile prema visokom stropu. Promatrajući uzbuđena lica, Gordon Ler se odjednom prisjeti svog djetinjstva, kad je maštajući sanjalački zamišljao prvi Kontakt. Kontakt sa velikim K. Jer to je bilo to. I ništa drugo. Kontakt. Ali sasvim neobičan kontakt. Šutljiv. Nedodirljiv. Odbojan. Kontakt bez kontakta.

28.03.

- Ne odgovaraju! - bjesnio je general jučer u Ovalnom uredu, a Gordon Ler ga znatiželjno promatrao, čekajući reakciju Predsjednika. - Zašto ih jednostavno ne raznesemo u prah? Već su sedam dana ovdje, vise gore nama nad glavama, i bog zna što su sve u stanju učiniti. Gospodine Predsjedniče, stajalište je vojnih snaga kako moramo uništiti stranu letjelicu.
- Pokušali su - rekao je Predsjednik tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjeknule.
- Pokušali? - zamucao je general Dwight, a lice mu u čas postalo tamno-crveno. - Tko je pokušao?
- Tko drugi nego Rusi - reče Predsjednik. - I nisu uspjeli, kao što znate. Jer brod je i dalje tu. Nedodirljiv. Neuništiv. Ne možemo mu ništa.
- Molim, gospodine Predsjedniče - reče ukočeno general Dwight - bi li to pobliže objasnili?
- Smiri se, Ron - uz smiješak je rekao Predsjednik. - Ne želim da ti budeš prva žrtva došljaka.
Ovalnim uredom odjekne tihi smijeh, koji vrlo brzo umukne. Predsjednik je ustao i ozbiljno se svakom pojedincu zagledao u oči, prelazeći pogledom s jednog lica na drugo.
- Ništa im ne možemo našom tehnologijom - rekao je i raširio ruke: pokret koji je priznavao nemoć.
- Ne razumijem ...
- Čini se, kako posjeduju nešto što neutralizira svako naše oružje. Kad kažem "naše", mislim na oružje koje potječe sa Zemlje. - Predsjednik je kratko zašutio, pa se kiselo nasmiješio. - Ni pomisliti nisam mogao, kako ću izgovoriti ovu rečenicu. Ali je istinita. Rusi su poslali na njih ni više ni manje nego dvanaest udarnih raketa i ništa.
- Kako ništa? - upitao je general Dwight. - Nešto se moralo dogoditi!
- Ništa se nije dogodilo - rekao je tvrdo Predsjednik. - Nisu eksplodirale. Nestale su. Bez eksplozija.
- Nestale?
- Potpuno nestale! Kao da ih nikad ni nije bilo!

29.03.

- I što sad? - upita nadglasavajući kolege mlada novinarka. - Kakva je daljnja strategija?
- Čekati - odgovori Gordon Ler. - Čekati i prikupljati informacije. Drugo nam ništa ne preostaje.
- Informacije? - Novinarka podigne obrve: lijepo joj se lice pretvorilo u upitnik. - Što smo do sad radili, ako nismo prikupljali informacije? A nikakve informacije nitko nema! Koliko znamo? Odakle dolaze? Zašto su došli? Kojim pogonom? Jesu li ... pitanja je bezbroj, gospodine, a odgovori...
- Na odgovore ćemo morati čekati, mlada damo - prijazno reče astrofizičar. - Ništa nam drugo ne preostaje. Baš ništa.

31.03.

- Počnite sa pripremama - naredi zapovjednik Doyl. - Za manje od sata krećemo kući.
- Radujem se tome - promrmlja mladi Junlong, Kinez, kome je ovo prvi boravak u "Atlasu".
- Ne samo ti, ne samo ti - reče zapovjednik Doyl i svi se nasmiju, jer više ne moraju kriti olakšanje zbog odlaska, točnije zbog napuštanja broda, jer upravo su im to naredili: napustiti "Atlas" što je prije moguće.
- Baciti ću još jedan pogled na tu prokletinju - reče Eileen Lamb, jedna od dviju žena na "Atlasu".
- Slobodno se pozdravi i u moje ime - dobaci Quinn.
- Aggghhhhhhhhhh! - zakrklja iznenađeno Eileen.
- Što se događa? - upita zapovjednik Doyl.
- Nestao je.
- Što?
- Nema ga – odgovori Eileen Lamb . - Nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.

- Misija se nastavlja - objavi dva sata kasnije zapovjednik Doyl posadi "Atlasa". - Budimo dostojanstveni. Mirno nastavimo obavljati svoj posao. Nedostojno ponašanje prepustima onima dole.
Svi su znali, kako izgovarajući riječi "onima dole", misli na vijesti koje su prije nekoliko trenutaka čuli: čitav je svijet slavio odlazak-nestanak "Cigare", a slavlje se ponegdje otelo kontroli, pretvorilo u velike nerede, a ponegdje bilo čak i ljudskih žrtava, pored velikih materijalnih šteta..
- Hoćemo li ikad doznati ... - promrmlja Brigit Paster, druga žena astronaut: nije morala završiti rečenicu. Svi su vrlo dobro znali na koja pitanja misli.


Zvjezdani - Drugi dio

2020.

21.03.

Povezali su ugodno sa korisnim, pa se kongres Svjetskog udruženja liječnika održavao u Parizu, glavnom gradu Francuske.
- U gradu zaljubljenih - prokomentirala je bolnom šalom domaća mlada i lijepa liječnica Alette Domen.
- Nemoj, molim te - zamolio ju je Raymond Domen, blago joj stišćući mišicu. - Već smo mnogo puta razgovarali o tome.
- Jesmo - prizna Alette i klimne, a kratka joj se crna kosa zatrese odbijajući svjetlost.
- Obećali smo jedno drugome kako nećemo plakati - rekao je Raymond, milujući joj kosu. - Možda ...
- Da, možda ... - prihvatila je Alette, a tuga joj se u glasu mogla umalo pa napipati.

31.12.2019.

- Pa ovo je ludnica! - uzviknuo je u šali dr. Raymond Domen, kad se ugodni glas sa razglasa oglasio, pozivajući ga na još jedan porođaj.
- Ne daju ni nam kavu popiti! - uzviknula je zabavljajući se Alette, gledajući svog dragog kako žurno ustaje i izlazi iz prostorije.
Nekoliko je liječnika sjedilo u maloj prostoriji i pilo kavu, komentirajući neobičnu žurbu sa kojom su novorođenčad dolazila na svijet.
- Meni se ovo što se događa, nimalo ne dopada - promrmljao je Basile Kessel. - Već dugo razmišljam o tome što se događa i sve mi se manje dopada.
- Hajde, gunđalo staro! - reče mu nježno Alette: Basile je bio najmlađi liječnik u bolnici, još nije napunio ni dvadeset i petu i svi su ga zadirkivali zbog njegove mladosti i dječjeg lica. - Sad ćeš nam ti istresti neku svoju ludu teoriju, zar ne?
Čim je to izgovorila, Alette se iznenada sjeti gotovo istovjetnih riječi izgovorenih prije šest mjeseci na istom mjestu ...

31.06.2019.

... dok su pijuckali kavu i zadirkivali sasvim svježeg mladog i lijepog liječnika: Basile Kessel je tek nedavno stigao u "njihovu" bolnicu.
- Želiš li je čuti? Teoriju? Koja je istina!
- Želim - odgovori Alette. - Priznajem da se mnogo toga čudnog i nesvakidašnjeg događa. Ali ...
- Ali? - upita izazovno Basile. - Do kad ćete odbijati priznati istinu?
- Kakvu istinu? - upita glavni liječnik Hitne, upravo ulazeći u prostoriju i gledajući ih radoznalo.
- Pravu istinu! - vatreno uzvikne Basile Kessel i žustro ustane, umalo ne prosuvši kavu. - Činjenica je da se kod nas, ljudi, neki poremećaj događa.
- Nije moja branša - nasmije se Charles, liječnik Hitne. - Prosvijetli me, molim.
- I hoću! - reče žustro Basile. - Biti ću kratak i jasan. Da kraći i jasniji ne mogu biti.
- Hajde! - podbode ga Alette. - Ispali već jednom.
- Nakon odlaska "Cigare" - odgovori Basile Kessel sve ih u prostoriji izazovno gledajući - nije se dogodila ni jedna trudnoća. Ni jedna jedina! Nigdje! Provjerio sam. Telefonirao sam posvuda i informirao se i to je činjenica. Već tri mjeseca nije se začelo ni jedno jedino dijete na čitavoj Zemlji. A točno je toliko prošlo od posjeta "Cigare". Istina?
Posljednju je riječ upitno uzviknuo. Ali nije očekivao odgovor. Zadovoljno je gledao zbunjena lica oko sebe. Znao je, kako su i svi oni pitali se isto što i on, ali jedino je on, Basile Kessel, mladi liječnik pred kojim je budućnost, bio toliko hrabar pa javno iznio nepopularnu ideju.
- Nije moja branša - promrmlja Charles, glavni Hitne i napusti prostoriju.

2020

21.03.


- Basile je naslutio istinu - reče Alette tiho.
- Još je prerano govoriti o istini - odgovori joj Raymond. - Mislim na Istinu sa velikim I.
- I ja na nju mislim - reče ona. - Ni jedno se dijete u ovoj godini nije rodilo, Raymond. Ni jedno. Nigdje. Izumrijeti ćemo.
- Možda - prizna Raymond. - A možda i otkrijemo uzrok i ...
Pustio je da se rečenica ugasi. Dok su polako ispijali vrele gutljaje kave u udobnosti svog doma, oboje je razmišljalo o njihovom djetetu, kojeg su oboje željeli, ali kojeg najvjerojatnije nikad neće imati. Glas sa televizora remetio je savršenu tišinu oko njih.
- Zašto imaju biljeg? - upita Alette ljutito. - Zašto?

20.02.

Da djeca rođena između dvadesetog prosinca, zaključno sa trideset i prvim prosincem dvije hiljade devetnaeste godine imaju biljeg, otkriveno je tek prije mjesec dana. Slava je pripala, ukoliko je to bila slava, mladom paru iz Hrvatske, točnije iz Rijeke.
Dok je njegova mlada žena tješila uplakane blizance previjajući ih, odjednom je ugledala nešto što prije nije vidjela.
- Vidi! - uzviknula je Tihana. - Zvijezda!
- Kakva zvijezda? - upitao je zabrinuto mladi suprug Drago. - O čemu to govoriš?
- O ovome! - Tihana je podigla malu i krhku ruku i uprla prstom u djetetovo lijevo pazuho. - Zar ovo nije zvijezda?
- Zvijezda je - morao je priznati Drago. - Kako to prije nismo vidjeli?
- Jer nije ni bilo tu! - uvrijeđeno odgovori Tihana. - Zar misliš da ne gledam pažljivo svoju djecu dok ih previjam?
- Ima li i drugi to? - upitao je Drago uzbuđeno, sasvim prečuvši njeno pitanje. – Isti znak?
- Ne znam - odgovori Tihana. - Da pogledamo.
Imalo je.
A kad se to pročulo, otkrilo se brzinom munje, kako i sva ostala djeca rođena u tom razmaku od deset dana, imaju identični znak ispod lijevog pazuha.
- Zvjezdana djeca - rekao je mladi pedijatar koji je silno volio poeziju.
I čitav je svijet prihvatio naziv "Zvjezdani", a samo su se rijetki zapitali znači li to što? I ako znači, što znači? Kakvu poruku šalju ti mali znakovi u obliku zvijezde? Ima li poruke uopće? Ili su svi počeli gubiti vezu sa realnošću?

2030.

21.03.

- Još jedno proljeće - reče Alette stišćući mišicu Raymonda i gledajući desetgodišnju djevojčicu kako veselo trči parkom, dok joj sunce blista u kosi. - Pogledaj je, kako se raduje životu. Pogledaj ostalu djecu. Sve sami desetogodišnjaci. Nema mlađih, samo starijih. Ne mogu se naviknuti na to, Raymond.
- Neobično je, priznajem - reče Raymond. - Ali možda otkrijemo ...
- Ah, možda! - Alette nestrpljivo odmahne rukom. - Priznajem da sam izgubila svaku nadu, Raymond. Uskoro će mi biti četrdeset, kasno je za mene. Ali ja nisam ni važna. Što će biti s nama? Ljudskim rodom? I čime smo ovo zaslužili? Zašto, Raymond? Zašto?
Raymond joj poljupcem zatvori usta. To mu je jedino preostalo. Jer odgovora nije znao. Nitko ga nije znao.

Ostavština iz dubine - Treći dio

21.03.2033

Gordon Ler, astrofizičar, pedeset i jednu godinu star, koji je i dalje naklonošću prirode zadržao vitkost i mladalački izgled, uopće se ne iznenadi ranojutarnjem pozivu. Ili kasnonoćnom, da upotrijebi riječ koja ne postoji. Nije bilo još ni dva sata, noć je vladala crnilom viseći nad gradom i daleko je još od svitanja.
Istog trena, kad je mobitel zazvonio remeteći tišinu i osvijetlio se u polutami sobe, Gordon se osmjehne u tamu i reče:
- Evo, ludnica počinje.
- Kakva ludnica? - upita pospano njegova prijateljica, Kate Ross, model, prekrasna djevojka plamene kose i pronicljivih zelenih očiju.
- Vratila se? - upita Gordon u polutami umjesto pozdrava: mobitel mu je o dalje svijetlio u ruci, sablasno ga osvjetljujući.
- Kako znaš? - upita ga sugovornik sumnjičavo, a Gordon se naceri sumnjičavosti u glasu kojeg osjeti: Peter Silk vođa OS-a (Open Space), odbora koji je osnovan i prije nego se "Cigara" prije četrnaest godina odjednom stvorila i deset dana visjela u crnom prostoru, dok se strah širio Zemljom.
- Kako sam znao? - odvrati Gordon i promuklo se nasmije: sjajno se zabavljao. - Nisam znao, ne mogu tvrditi da sam znao. Ali sam naslućivao.
- Ti kao da se zabavljaš - predbaci mu Peter: dobri su prijatelji već nekoliko godina i međusobno se dobro poznaju.
- A ti si uplašen? - upita Gordon ustajući.
- Pa, nije mi svejedno.
- Smiri se - reče Gordon Ler nespretno navlačeći traperice, pridržavajući mobitel ramenom, dok ga Kate Ross znatiželjno gleda.
- Lako je tebi govoriti - odgovori mu Peter Silk. - Nisi ti na mom mjestu.
- Niti bih ikada bio! - odbrusi mu Gordon. - Gade mi se vaši strahovi. U svemu vidite samo opasnost.
- Obično i jest tako.
- Ne bih se složio, ali neka ti bude - reče Gordon. - Savjetujem savršeno mirovanje. Nedjelovanje.
- Da ništa ne činimo? - sa nevjericom upita Peter Silk. - Baš ništa?
- Baš ništa! - potvrdi Gordon. - Čekajmo.
- Što?
- Ne znam - pošteno odgovori Gordon. - Plaćate me da vas savjetujem u "neuobičajenim prilikama", kako ste to divno sročili, vi mudraci u Obrani. E pa, moj je savjet: mirujete. Nemojte se sramotiti i slati nešto prema brodu. Ako je to brod. Čekajte!
- Što bi drugo moglo biti?
- Ne znam.
- Čekati ćemo.
- U redu. - Gordon klimne, kao da njegov sugovornik može vidjeti. - Stižem za sat vremena.
- Gordone! - uzvikne prijekorno Kate iz kreveta.
- Možda dva - doda Gordon u mobitel i isključi ga.
- Hoćeš li mi reći što se događa? - upita ga Kate. - Sjećaš li se "Cigare"? - upita je Gordon. - Koja nas je posjetila iz dubine Svemira?
- Naravno, sjećam se - odgovori Kate. - Bilo mi je četrnaest i vrlo se dobro sjećam panike koju je izazvala.
- Panika se ponavlja - reče Gordon i nasmije se. - Vratila se. "Cigara" se vratila.
- Raduješ se tome?
- Naravno! - Gordon Ler je začuđeno pogleda. - Zar ne shvaćaš? Da su nam željeli zlo, učinili bi to već za vrijeme prvog posjeta. Ne, ne žele nam zlo, žele nešto drugo.
- I misliš da će se sada izjasniti? - upita Kate ustajući i veličanstveno lijepa u svojoj golotinji, pođe ispred Gordona. - Skuhati ću nam kavu.
- Sjajno - reče Gordon i pljesne je po maloj i čvrstoj stražnjici. - Za to ću se vrijeme istuširati. Ne želim mirisati na tebe, tamo među svim onim glavonjama kojima ću biti okružen.

Kratko se zadržao pod snažnim mlazom koji mu je ulijevao svježinu. Obuče sasvim svježu odjeću i pridruži Kate u kuhinji, osjećajući prijatan miris kave.
- Krasno miriše - reče i u tom se trenutku dogodi.
- Ohhhhhhhhhhh! - uzvikne Kate i približi mu se, nesvjesno tražeći zaštitu.
Gordon zagrli uplašenu djevojku i oboje se zagledaju kroz veliki prozor sa kojeg je pucao vidik na mnogoljudni grad. Odjednom noć se doslovno pretvorila u dan, sunčana se svjetlost prosipala nad gradom i umjetno je osvjetljenje odjednom postalo suvišno. Smiješno. Bezbrojne su reklame, u noći tako blještave i raskošne, sad izgledale sasvim nezanimljivo.
- Jesu li ... - promrmlja Gordon Ler, ali ga zvrčanje mobitela prekine.
- Je li to zbog njih? – upita u aparat znajući da je odgovor potvrdan.
- Nego tko drugi može pretvoriti noć u dan?! - otrese se nervozno Peter Silk. - Čitava je Zemljina polutka obasjana umjetnim suncem! Izbrisali su noć! Dolazi smjesta! Ovdje je ludnica!
- Dolazim što brže mogu - obeća Gordon, a pogled mu počiva na blještavim neboderima. - I ništa ne pokušavajte. Ništa!
- Dolazi smjesta!
- Dolazim - mirno odgovori Gordon i pogleda Kate. - Idemo djevojko, novi je uzbudljivi dan pred nama.

22.03.2033.

Tihana je primijetila neuobičajeno mirno ponašanje blizanaca Adama i Silvestara i zabrinuta do krajnjih granica odlučila se posavjetovati s liječnikom.
- Pretjeruješ, kao i obično - reče joj Drago. - Čim djeca kihnu, u panici si. Prava si mama kvočka.
- Ne kišu - odgovori Tihana. - Nego spavaju. Neuobičajeno mnogo spavaju.
- Pa djeca su, potreban im je san. Pogotovo u ovom osjetljivom razdoblju.
- Osjetljivom razdoblju! - frkne Tihana i prezrivo napući usne trgnuvši ih malo na lijevo, a malen joj nos slijedio trzaj: poput zeca nad slasnom mrkvom. - Djeca su uvijek u osjetljivom razdoblju. Idem ih probuditi i vodim ih liječniku.
- Mora biti kako si odlučila - popusti Drago. - U redu, idemo ih probuditi.
Ali ih nisu mogli probuditi: Adam i Silvestar su spavali tako čvrsto, da im ni drmusanje njihove majke nije uspjelo poremetiti san. Već potpuno obuzeta panikom, Tihana zaplače.
- Možda smo zakasnili ... možda ...
- Zakasnili? Ma što je tebi? Smiri se. Spremimo dječake i idemo k liječniku. Samo se smiri, molim te.

- Koliko znamo - tiho joj reče pedijatar - nema nikakvog razloga za brigu, draga gospođo.
- Ali oni spavaju i ne bude se - uplašeno se usprotivi Tihana, pa oklijevajući tiho doda: - Kao da su ...
- Umrli? - Liječnik se nasmiješi umirujuće. - Ni govora. Samo spavaju. Doduše neuobičajeno dubokim snom, ali svi su im vitalni organi u savršenom redu, uvjeravam se.
- I probuditi će se?
- Naravno da će se probuditi.
- Kad?
Liječnik u neprilici skrene pogled. Kad? Nitko ne zna. Znaju samo da djeca spavaju. Znaju i to, da blizanci ove uplašene sitne i drhtave gospođe nisu jedini. Mnoga djeca spavaju. Čini se da su sva djeca poznata pod nadimkom "Zvjezdani" zapala u neobjašnjivo dubok san. Zabrinuti roditelji širom svijeta dovode svoju uspavanu djecu k obiteljskim liječnicima i u bolnice, a liječnici pažljivo promatraju usnule, mjereći i kontrolirajući im sve što se izmjeriti i kontrolirati može. I sve je u redu. U savršenom redu. Samo spavaju. I ništa više. Spavaju dubokim snom kojeg ništa i nitko ne može poremetiti.

26.03.2033.

- Tiho, molim! - vikne netko. - Da poslušamo vijesti!
Svi u bolničkoj kantini zašute i zagledaju se u veliki ekran koji se nalazi u uglu prostorije. Nemiri i panika u čitavom svijetu. Vječni dan bez noći čudno djeluje na ljude, pa i na životinje, sad je već neuobičajeno postalo uobičajeno. Vrijednosti su se pomjerile. U čitavom svijetu niču sekte koje proriču propast svijeta. Već pet dana noć ne dolazi. U Londonu sazvana konferencija ...
- Još jedna besmislena konferencija - reče Basile Kessel: sad mu je trideset i osam, ali i dalje djeluje dječački šarmantno. - Uvijek nove i nove konferencije. Još ni jedna konferencija ništa nije riješila, a oni počinju sa drugom, trećom ...
- Smiri se, Basile - reče mu Alette: njoj je veoma drag taj vatreni čovjek neobičnih ideja.
- Miran sam, ne brini - odgovori on. - Nema razloga panici koja je zahvatila čitav svijet. Mislim da sam shvatio.
- Shvatio što? - upita ga Alette.
- "Cigaru" - odgovori Basile Kessel. - Ne znam što je ona i koga predstavlja, kao što nitko ni ne zna.
- A što znaš? - potakne ga Alette.
- Znam zašto je ovdje - odgovori Basile glasno, otvoreno, ne mareći za podsmješljive poglede koje primijeti oko sebe.
- Podijeli svoje znanje s nama! - dobaci mu Charles, glavni Hitne.
- Znam da se sprdate - pomirljivo reče Basile. - I znam da ovo ne mogu dokazati. Ali duboko osjećam u sebi.
- Što to? - upita ga meko Alette i ohrabrujuće mu stisne ruku.
- Djeca nazvana "Zvjezdani" spavaju, zar ne? - upita Basile. - Imamo ih i ovdje, u našoj bolnici, popriličan broj. Spavaju. Ili se nama samo tako čini.
- Ah, ipak ne spavaju! - uzvikne Charles i neki se nasmiju.
- Mislim da ih uče dok spavaju - nastavi Basile Kessel ni malo ne obrativši pažnju na upadicu kolege.
- Uče? - upita Alette. - Što uče? Od koga?
- Nisam sveznajući! - braneći se reče Basile. - Tako osjećam. Mislim da ih kroz "Cigaru" uče, pripremaju na nešto.
- Zašto tako misliš?
- Pa to je barem jednostavno! - uzvikne Basile i ustane. - Spavaju samo "Zvjezdani", je li tako? I to od dana kad se "Cigara" pojavila, ponovo vratila. Od dana kad je nestalo noći. "Cigara" visi nad polutkom Zemlje koja bi trenutačno morala biti tamna, noćna strana, obdarujući je svjetlošću. Ništa tu nema slučajnog.
- U svakom slučaju - reče Alette ustajući, jer dužnost je zove - sasvim moguć scenarij.

31.03.2033.

Tihana se usred večere, a koja bi sudeći po blještavom plavom nebu mogla biti i objed, odjednom silno uznemiri i ustane.
- Što ti je sad? - upita je majka, koja joj je došla u posjetu, pružiti podršku u ovim, za Tihanu, teškim danima.
- Ne mogu više sjediti - reče Tihana. - Moram se kretati. Idem u bolnicu.
- Ali sad je blizu sedam sati - usprotivi joj se majka. - Što ćeš u bolnici?
- Moram biti uz Adama i Silvestara. Moram!
- Ali oni spavaju. Neće ni znati da si pored njih.
- Znati će!

- Spavaju - obavijesti je nepotrebno dežurna sestra istog trena kad Tihana stupi u bolnički hodnik. - Moram ih vidjeti.
Sestra zausti da se usprotivi, ali ugledavši odlučan izraz Tihaninog lica, odmahne glavom i odluči popustiti.
- Dobro, gospođo - reče. - Samo na nekoliko minuta.
Tihana uđe u tihu i veliku sobu u kojoj spava dvadesetoro djece. Vršnjaci. Zvjezdana djeca.
Polako, iako zna da ih nikakav šum neće probuditi, Tihana priđe krevetima u kojima su spavali Adam i Silvestar. Stane između dva kreveta pogledavajući čas jednog, čas drugog sina.
I onda lagani kolektivni drhtaj usnule djece prože sobu, zrak kao da zatreperi, a blještava svjetlost koja je noć pretvarala u dan iščezne, a zvijezde, koje Tihana ne može vidjeti, ali koje sasvim jasno naslućuje, ponovo zatrepere na tamnom nebu. Isto tako Tihana sasvim sigurno zna, da je "Cigara" nestala, vratila se tamo odakle je i došla, završivši svoju misiju.
- Ah! - reče Tihana. - Prošlo je.
Djeca kao da drugačije dišu, primijeti Tihana iznenada i približi se sasvim krevetu Adama i nagne nad sina.
- Mama - reče joj on otvorivši oči i osmjehnuvši se sretno. - Tako sam divno sanjao.

Epilog

27.03.2045.

Liječnik Basile Kessel, čija je slava svakog dana sve više rasla, pedesetogodišnjak vrlo uspravna držanja i veoma mladolikog lica, nakašlje se stojeći iza govornice i osmjehne mnogobrojnim slušateljima. Pariz je i ovog puta pružio gostoprimstvo Svjetskom udruženju liječnika.
- Da rezimiramo - tiho reče: nije bilo potrebe glasno govoriti, svi su vrlo pažljivo slušali i vladala je savršena tišina u velikoj akustičnoj dvorani. - Sad ovo malo prije rečeno sasvim pouzdano znamo. Provjerili smo našu teoriju kod hiljadu parova i dokazali je. Posljednji par kojeg smo testirali dolazi iz Hrvatske, grad Rijeka. Oboje su, naravno, "Zvjezdani". On se zove Adam, a ona, čujte ovo, Eva!
Tih smijeh odobravanja preleti veliko dvoranom, ali i vrlo brzo utihne. Svi su s nestrpljenjem čekali nastavak, bolje reći zaključak govora.
- Mladom se paru rodilo dijete, točnije sin – nastavi Basile Kessel – i tako postali točno hiljaditi par nasumce odabran pomoću kompjutera, koje smo promatrali, a koji su postali roditelji. A to znači …
Žamor u dvorani je bio tih, suviše tih, pa Basile pogleda u pod, ne želeći nikog gledati u oči.
- Mnogi će se osjetiti prikraćenim, ali što je, tu je - reče tvrdo Basile Kessel. - Mnogi će osjetiti i ljutnju, žalost ... Sad znamo, kako je moguće reproduciranje samo "Zvjezdanima". Nama ostalima uskraćeno je to pravo. Zašto? Ne znam. Nitko ne zna. To već spada u filozofska razmatranja. Dakle, djeca rođena iz veza "Zvjezdanih", veoma su napredna i veoma brzo uče. Uostalom, poput njihovih roditelja. Oni su odabrani da vode ljudski rod u budućnost. Mi ostali ...
Doktor Basile Kessel zastane, ne završi rečenicu, već samo bespomoćno slegne ramenima i polako napusti govornicu. Više se nije imalo što reći.

(napisano: 11.02.- Iz dubine
14.02. Zvjezdani
17.02. Ostavština iz dubine



Post je objavljen 01.07.2010. u 11:47 sati.