Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/doctorow-littlebrother

Marketing

OSMO POGLAVLJE



Ovo poglavlje posvećujem knjižari Borders, globalnom knjižarskom divu kojeg možete naći u gradovima diljem svijeta – nikada neću zaboraviti svoj posjet ogromnom Bordersu na Orchard Roadu u Singapuru, gdje sam otkrio policu prepunu svojih romana! Godinama su se u londonskom Bordersu u Oxfordskoj ulici svakog mjeseca održavale književne večeri znanstvene fantastike koje je vodio Pat Cadigan, a na kojima su se pojavljivali lokalni autori i gosti, koji bi čitali svoje radove, govorili o znanstvenoj fantastici i upoznavali sa svojim obožavateljima. Kada se nađem u nepoznatom gradu (što mi se često događa) i trebam odličnu knjigu za idući let, uvijek se tamo nađe Borders krcat odličnim knjigama – osobito mi je drag onaj na trgu Union u San Franciscu.

Borders worldwide
http://www.bordersstores.com/locator/locator.jsp


Nisam bio jedini kojeg su histogrami zaribali. Puno ljudi je imalo abnormalne uzorke prometa i korištenja. Abnormalno je toliko učestalo da je ustvari normalno.

Xnet je vrvio takvim pričama, kao i novine i televizija. Hvatali su muževe kako varaju svoje žene, žene kako varaju svoje muževe, djecu kako se potajno nalaze s djevojkama ili dečkima. Dečka koji roditeljima nije rekao da ima AIDS uhvatili su dok je išao u kliniku po lijekove.

Sve to su bili ljudi koji su nešto skrivali – nisu bili krivi, ali imali su tajne. Bilo je još više ljudi koji ništa nisu skrivali, ali im je svejedno smetalo što ih policija zaustavlja i ispituje. Zamislite da vas zaključaju u policijskom autu i zahtijevaju od vas da dokažete da niste terorist.

Nije se radilo samo o javnom prijevozu. Većina vozača u Zaljevskom području imaju ENC pričvršćen na vjetrobransko staklo. To je mali „novčanik“ koji funkcionira na principu radio-valova, a plaća vam pristojbu dok prelazite most, kako ne biste morali čekati u redu na naplatnim kućicama. Cijena prelaska mosta se utrostručila ako ste plaćali gotovinom (iako su oni to poricali, govoreći da je ENC jeftiniji, a ne da je anonimni keš skuplji). Oni koji ga još nisu imali odustali su nakon što se broj naplatnih kućica koje primaju gotovinu smanjio na jednu po mostu, što je uzrokovalo još dulje redove.

Ako ste živjeli u gradu, ili vozili unajmljeni auto iz lokalne agencije, imali ste ENC. No, ispada da naplatne kućice nisu jedina mjesta gdje vam očitavaju ENC. Domovinska sigurnost je postavila ENC-čitače po cijelom gradu – kad god biste prošli pored jednoga od njih, on bi zabilježio vrijeme i broj vaše osobne, slažući još precizniju sliku o tome tko ide kamo i kada, u bazi podataka koju su dodatno potpomagale kamere za hvatanje raznih prometnih prekršaja, koje su nikle kao gljive poslije kiše.

Nitko o tome nije pretjerano razmišljao. Ali sada, kad su ljudi počeli obraćati pažnju, svi smo počeli zamjećivati te sitnice, poput činjenice da se ENC ne može isključiti.

Ako ste vozili auto, postojala je velika vjerojatnost da će vas zaustaviti policijski presretač i tražiti da objasnite zašto u zadnje vrijeme toliko često idete u „Uradi sam“ trgovinu, i zbog čega ste se prošloga tjedna u ponoć vozili u Sonomu.

Mali prosvjedi vikendom diljem grada su rasli. Nakon tjedan dana ovakvog praćenja, pedeset tisuća ljudi je prosvjedovalo duž ulice Market. Nisam se zamarao. Ljude koji su zaposjeli ovaj grad nije bilo briga što lokalno stanovništvo misli. Oni su bili osvajačka vojska. Dobro su znali što mislimo o tome.

Jednog jutra sam sišao na doručak i čuo kako tata objašnjava mami kako će dva najveća taksi-prijevoznika u gradu davati „popust“ ljudima koji budu koristili posebne kartice za plaćanje, navodno zbog sigurnosti vozača koji bi tako imali manje novca u autu. Zapitao sam se što će se dogoditi s podacima o tome tko se vozio kojim taksijem kamo.

Izvukli smo se za dlaku. Novi indienet klijent je prošao kao automatska nadogradnja baš kada su se stvari počele pogoršavati, a Jolu mi je rekao da je sada osamdeset posto prometa koji je mogao vidjeti na Pigspleenu kriptirano. Možda smo spasili Xnet.

Ali tata me izluđivao.

„Marcuse, paranoičan si.“, rekao mi je za doručkom, kada sam mu ispričao o tome kako sam vidio da policija pretražuje neke dečke na stanici podzemne.

„Tata, to nema smisla. Ne hvataju teroriste, zar ne? Samo plaše ljude.“

„Možda nisu još uhvatili teroriste, ali su maknuli puno ološa s ulica. Pogledaj samo dilere – piše da su pohvatali desetke otkako je ovo sve krenulo. Sjećaš se kada su te oni narkići opljačkali? Ako ne pohvatamo njihove dilere, stvari se mogu samo pogoršavati.“ Opljačkali su me prije godinu dana. Pritom su bili prilično civilizirani. Jedan mršavi, smrdljivi tip mi je rekao da ima pištolj, a drugi je tražio novčanik. Čak su mi ostavili osobnu, iako su mi pokupili debitnu karticu i karticu za podzemnu. Svejedno sam se nasmrt isprepadao i tjednima se paranoično osvrtao.

„Ali većina ljudi koje zaustavljaju ne rade ništa loše, tata.“, rekao sam. Ovo me ubijalo. Moj vlastiti otac! „To je ludost! Za svakog kriminalca kojeg uhvate kažnjavaju tisuće nevinih osoba. To jednostavno nije ispravno.“

„Nevinih? Tipova koji varaju žene? Dilera? Braniš ih, a što sa svima koji su poginuli? Ako nemaš što skrivati –“

„Dakle, ne bi ti smetalo da zaustave tebe?“ Tatini histogrami su do sada bili bolesno normalni.

„Smatrao bih to svojom dužnošću.“, rekao je. „Bio bih ponosan. Osjećao bih se sigurnije.“

Lako njemu pričati.

#

Vanessa nije voljela pričati o svemu tome, ali znala je previše o svemu i nisam mogao izbjegavati temu. Stalno smo se nalazili, pričali smo o vremenu, školi i tako tome, a onda bih, nekako, načeo temu. Vanessa je bila cool kada bi se to dogodilo – ne bi podivljala – ali vidio sam da ju to uznemirava.

Ipak.

„I onda moj tata kaže: 'Smatrao bih to svojom dužnošću.' Možeš li povjerovati? Mislim, zaboga! Skoro sam mu ispričao o zatvoru i pitao ga je li i to bila naša 'dužnost'!“

Sjedili smo na travi u parku Dolores poslije škole i gledali kako psi love frizbije.

Van je svratila doma i presvukla se u staru majicu kratkih rukava sa slikom jednog od njenih najdražih brazilskih tecno-brega bendova, Carioca Proibidăo – zabranjeni tip iz Ria. Nabavila je majicu prije dvije godine, na koncertu na koji smo potajno otišli – na veliku avanturu u Cow Palace areni. Narasla je par centimetara od onda i majica joj je postala uska i poprilično skočila, otkrivajući ravan trbuh.

Ležala je na blagom suncu, zatvorenih očiju iza sunčanih naočala, vrteći palčevima u japankama. Van znam oduvijek, i kada sam razmišljao o njoj, obično bih ju vidio kao klinku koju sam poznavao, sa stotinu zveckavih narukvica od izrezanih limenki, koja je svirala klavir i nije znala plesati. Sjedeći u parku Dolores, odjednom sam ju vidio onakvu kakva je zapravo.

Bila je totalni komad. Kao kada gledate sliku vaze, i odjednom shvatite da prikazuje i dva lica. Vidio sam da je Van samo Van, ali vidio sam i da je strašno zgodna, što nikad do tada nisam primijetio.

Darryl je to, naravno, znao cijelo vrijeme, i stvarno sam se izbedirao kad sam to shvatio.

„Ne možeš reći tati.“, kazala je. „Ugrozio bi sve nas.“ Žmirila je, a prsa su joj se podizala i spuštala dok je disala, što mi je toliko odvlačilo pažnju da mi je bilo neugodno.

„Da.“, složio sam se tmurno. „Ali problem je to što znam da sere. Da zaustaviš mog tatu i natjeraš ga da ti dokazuje da nije pedofilski dilerski terorist, podivljao bi. Puk'o k'o kokica. Mrzi kad ga stave na čekanje kada zove radi računa za kreditne kartice. Da ga zaključaju u policijski auto i ispituju sat vremena, dobio bi moždani udar.“

„To im prolazi samo zato što se normalni osjećaju boljima od abnormalnih. Da zaustavljaju sve, to bi se pretvorilo u katastrofu. Nitko ne bi stizao nikamo, svi bi čekali u redu da ih policija ispita. Totalna blokada.“

Vau!

„Van, ti si genije!“

„Reci mi nešto što ne znam.“, rekla je. Na licu joj je bio lijeni osmijeh, a gledala me kroz poluotvorene kapke, gotovo romantično.

„Najozbiljnije, možemo to! Možemo bez problema srediti profile. Lako je srediti da zaustavljaju ljude.“

Sjela je, sklonila kosu s lica i pogledala me. Nešto je poskočilo u meni od pomisli da sam ju stvarno zadivio.

„Klonerima erfida.“, nastavio sam. „Skroz ih je jednostavno napraviti. Samo staviš svoj sustav na čitač/pisač od deset dolara, i imaš ga. Samo idemo i nasumično mijenjamo ljudima oznake, prebacujemo im tuđe kodove na ENC i karte za podzemnu. Onda će svi djelovati čudno i uvrnuto, i svi će djelovati krivo. Onda: totalna blokada.“

Van je napućila usne, spustila sunčane naočale, i tada sam shvatio da je toliko ljuta da je bez teksta.

„Zbogom, Marcuse.“, rekla je i ustala se. Prije nego sam shvatio što se događa, odlazila je tom brzinom da je gotovo trčala.

„Van!“, povikao sam, ustao i potrčao za njom. „Van! Čekaj!“

Ubrzala je, i morao sam potrčati da ju sustignem.

„Van, što ti je, k vragu?“, upitao sam i uhvatio ju za ruku. Istrgla je ruku toliko snažno da sam sam sebe opalio po nosu.

„Marcuse, ti si psihopat. Ugrozit ćeš živote svih svojih malih prijatelja s Xneta, a povrh toga će policija sve u gradu sumnjičiti za terorizam. Stani prije nego što naškodiš svim tim ljudima.“

Nekoliko puta sam otvorio i zatvorio usta. „Van, nisam ja problem, oni su. Nisam ja taj koji uhićuje ljude, trpa ih u zatvor, ne nestaju zbog mene. Domovinska sigurnost to radi. Ja se borim da ih zaustavim.“

„Kako, pogoršavanjem svega?“

„Možda se mora prvo pogoršati da bi se moglo poboljšati, Van. Nisi li to sama rekla? Da zaustavljaju sve –“

„Nisam tako mislila. Nisam mislila da trebaju uhititi sve. Ako želiš prosvjedovati, pridruži se prosvjednicima. Napravi nešto pozitivno. Zar nisi ništa naučio od Darryla? Baš ništa?“

„Budi sigurna da jesam.“, počeo sam gubiti živce. „Naučio sam da im se ne može vjerovati. Ako nisi protiv njih, s njima si. Da će pretvoriti cijelu zemlju u zatvor ako im dopustimo. A što si ti naučila? Bojati se cijelo vrijeme, mirno sjediti spuštene glave i nadati se da te neće primijetiti? Misliš da će se stvari popraviti? Ako ne budemo radili ništa, bolje od ovoga neće biti. Samo će se sve više pogoršavati. Želiš pomoći Darrylu? Pomozi mi da ih srušim!“

Evo ga opet. Moj zavjet. Ne osloboditi Darryla, nego srušiti cijelu Domovinsku sigurnost. Ludost, znao sam to i sam. Ali to mi je bila namjera. Neupitno.

Van me snažno odgurnula objema rukama. Bila je snažna, na tjelesnom su se bavili raznim sportovima – mačevanjem, lacrosseom, hokejom na travi i svim drugi sportovima za djevojke – i završio sam na dupetu na odvratnom pločniku San Francisca. Otišla je, a ja ju nisam slijedio.

#

>Ono što treba znati o sigurnosnim sustavima je da nije važno kako funkcioniraju, nego kako ne funkcioniraju.

To je bila prva rečenica prvog posta mog bloga na OpenRevoltu, mojoj Xnet stranici. Pisao sam kao M1k3y i spremao se povesti rat.

> Možda svrha svog tog automatskog nadzora jest hvatanje terorista. Možda će, prije ili kasnije, i uhvatiti neke teroriste. Problem je to što njime hvataju i nas, čak i kada ne radimo ništa nedopušteno.

> Što više ljudi hvata, to krhkiji postaje. Ako bude hvatao previše ljudi, umrijet će.

> Kužite me?

Dodao sam i moj naputak za izradu klonera erfida i par savjeta kako se dovoljno približiti ljudima da se očitaju njihove oznake. Stavio sam kloner u džep svoje retro motociklističke crne kožne jakne s impregniranim džepovima, i krenuo u školu. Na putu do škole sam klonirao šest oznaka.

To su tražili. To će i dobiti.

#

Ako ikada odlučite napraviti nešto tako glupo poput automatskog detektora terorista, prvo morate savladati malu lekciju iz matematike. Zove se „paradoks lažno pozitivnog rezultata“ i bizarna je.

Recimo da imate novu bolest, nazovimo ju Super-AIDS. Samo jedan od milijun ljudi će se zaraziti. Razvijete test za Super-AIDS, koji je točan u 99% slučajeva. Mislim, 99% vremena daje točne rezultate – istinite ako je ispitanik zaražen, pogrešne ako je zdrav. Testirate milijun ljudi.

Jedan od milijun ljudi ima Super-AIDS. Kod jednog čovjeka na svakih stotinu, test će biti lažno pozitivan – pokazat će da ima Super-AIDS iako je zdrav. Eto što „99 posto točno“ znači: jedan posto pogrešno.

Koliko je jedan posto od milijuna?

1 000 000/100=10 000

Jedna osoba od svakih milijun ima Super-AIDS. Ako testirate milijun nasumično odabranih ljudi, vjerojatno ćete naći samo jednog zaraženog. Ali vaš test neće pokazati da jedna osoba ima Super-AIDS. Pokazat će da ga 10 000 ljudi ima.

Vaš 99% točan test će ispasti 99,99% netočan.

To je paradoks lažno pozitivnog rezultata. Kada tražite nešto stvarno rijetko, postotak točnosti vašeg testa mora odgovarati rijetkosti onoga što tražite. Ako pokušavate pokazati jedan piksel na vašem monitoru, našiljena olovka je dobar alat: vrh olovke je puno manji (dakle, precizniji) od piksela. No, taj isti vrh olovke nije dobar alat za pokazivanje jednog atoma na vašem monitoru. Za to trebate pokazivač – test – čiji vrh je veličine jednog atoma, ili manji.

To je paradoks lažno pozitivnog rezultata, a ovako ga se primjenjuje na terorizam:

Teroristi su stvarno rijetka pojava. U gradu s dvadeset milijuna stanovnika, poput New Yorka, moglo bi se naći jednog ili dva terorista. Možda desetak na širem gradskom području. 10/20,000,000 = 0.00005%. Jedna dvadeset-tisućinka postotka.

To je stvarno rijetko. Sada zamislimo da imate program koji pročešljavanjem podataka iz banaka, naplate cestarine, sustava javnog prijevoza ili ispisa telefonskih razgovora za cijeli grad može hvatati teroriste s 99% točnosti.

U bazi od dvadeset milijuna ljudi, 99% točan test će identificirati dvjesto tisuća ljudi kao teroriste. Ali samo desetoro od njih su zbilja teroristi. Da biste uhvatili deset terorista, morate pohapsiti i istražiti dvadeset tisuća nevinih ljudi.

A pogodite što? Testovi za terorizam nisu ni blizu tih 99% točnosti. Prije nekih 60% točni. Možda, ponekad, samo 40%.

Ovo sve znači da se Domovinska sigurnost sama sebi kopala jamu. Pokušavali su pronaći nevjerojatno rijetke pojave – teroriste – nepreciznim sustavima.

Zar se čudite što smo uspjeli napraviti takvu pomutnju?

#

Jednog utorka sam izišao iz kuće zviždućući, spreman za Operaciju lažno pozitivno. Slušao sam neku novu glazbu koju sam sinoć skinuo s Xneta – puno ljudi je slalo M1k3yu male darove kao znak zahvalnosti što im daje nadu.

Skrenuo sam u 23. ulicu i pažljivo se spustio uskim kamenim stubama urezanim u padinu. Dok sam silazio, sreo sam gospodina s jazavčarima. Ne znam mu ime, ali susrećem ga svaki dan dok šeta svoja tri uspuhana jazavčara stubištem do parkića. Mimoići se s cijelim društvom na tom stubištu bilo je nemoguće, i uvijek bih završio zapleten u uzice, srušen u nečiji vrt ili nasađen na branik nekog od parkiranih auta.

Gospodin s jazavčarima je očito Velika Faca, jer ima skupi sat i uvijek je u lijepom odijelu. Nekako sam pretpostavio da radi u bankarskom sektoru.

Kada sam ga očešao, uključio sam već spreman kloner u džepu. Kloner je snimio brojeve njegovih kreditnih kartica, ključeva auta, putovnice i serijske brojeve novčanica u novčaniku.

Kloner je istovremeno neke od tih brojeva mijenjao drugim brojevima, koje je snimio od drugih ljudi s kojima sam se očešao. Nešto kao zamjena registarskih pločica na dva auta, ali puno brže i potpuno nevidljivo. Nasmiješio sam se gospodinu s jazavčarima u znak isprike i nastavio stubama. Zastao sam pored tri auta dovoljno dugo da zamijenim brojeve njihovih ENCova brojevima koje sam jučer skinuo sa svih auta koje sam susreo.

Možda vam se čini da sam bio malo agresivan, ali ja sam još bio oprezan i konzervativan u usporedbi s puno Xnetera. Neke studentice kemije s Berkeleya su otkrile kako od sastojaka iz kuhinje napraviti bezopasni spoj koji će izazvati reakciju detektora eksploziva. Dobro su se zabavile špricajući ga po sakoima i aktovkama svojih profesora, a potom se sakrile i gledale ih dok pokušavaju ući u fakultetske amfiteatre i knjižnice, gdje su se na njih obrušavali novi odredi zaštitara kojih je sada bilo posvuda.

Neki ljudi su planirali smisliti kako zaprašiti omotnice nekom tvari koja će biti pozitivna na testovima na antraks, ali svi ostali su mislili da nisu normalni. Srećom, činilo se da neće otkriti kako to izvesti.

Prošao sam pored gradske bolnice i zadovoljno primijetio duge redove na ulazu. Naravno, i oni su imali policijske kontrolne točke, a u bolnici je bio znatan broj Xnetera, stažista, zaposlenika u kantini i ostalih, koji su im svima izmiješali propusnice. Čitao sam kako su sigurnosne provjere svima dodale sat više radnog vremena, a sindikati su prijetili štrajkom ako se to ne riješi.

Par ulica dalje sam vidio još duži red na ulazu u podzemnu. Murija je šetala gore-dolje, pokazivala na ljude i odvlačila ih u stranu na ispitivanje i pretresanje njih i njihovih torbi. Stalno su ih tužili zbog toga, no to ih nije usporavalo.

Stigao sam pred školu malo ranije i odlučio prošetati do 22. ulice po kavu – i prošao policijsku kontrolnu točku, gdje su zaustavljali aute.

Ni u školi nije bilo mirnije – zaštitari kraj detektora metala su pregledavali naše osobne i izvlačili učenike sa čudnim kretanjem na ispitivanje. Ne moram ni reći da su svi imali prilično čudno kretanje. Ne moram ni reći da je nastava kasnila bar sat vremena, ako ne i više.

I na nastavi je bilo ludo. Mislim da se nitko nije mogao koncentrirati. Načuo sam kako dvoje profesora razgovara o tome koliko dugo im je trajao put do kuće jučer, i kako danas planiraju zbrisati ranije.

Jedva sam se suzdržao od smijeha. Paradoks lažno pozitivnog rezultata uzvraća udarac!

Naravno, pustili su nas ranije iz škole, pa sam krenuo doma duljim putem, kružeći Missionom i gledajući kaos. Duge kolone automobila. Redovi pred podzemnom protezali su se duž cijelih ulica. Ljudi su psovali bankomate koji im nisu htjeli izbaciti novac, jer su im računi zamrznuti zbog sumnjivih aktivnosti (rizik kojem se izlažete kada povezujete ENC i pokaz za gradski prijevod direktno sa svojim tekućim računom!).

Došao sam doma, napravio si sendvič i spojio se na Xnet. Dan je bio dobar. Ljudi iz cijelog grada su se hvalili svojim uspjesima. Blokirali smo cijeli San Francisco. Novinari su to samo potvrđivali – govorili su kako je Domovinska sigurnost izvan kontrole, krivili za sve to lažno „osiguranje“ koje bi nas trebalo štititi od terorista. Poslovne stranice San Francisco Chroniclea su cijelu prvu stranicu posvetile procjeni ekonomskih troškova ovakvog osiguranja Domovinske sigurnosti – propuštenih radnih sati, sastanaka i tome sličnog. Prema procjenama njihovog stručnjaka, grad će tjedan dana ovog sranja izaći skuplje nego eksplozija Zaljevskog mosta.

Bua-ha-ha-ha!

A najbolje od svega: tata se kasno vratio s posla. Jako kasno. Tri sata kasnije. Zašto? Jer su ga zaustavili, pretražili, ispitivali. A onda ponovno. Dvaput.

Dvaput!


Post je objavljen 27.06.2010. u 16:46 sati.