Alan Badiyu i ideja komunizma
U svom ogledu, objavljenom na Hrvatskom radiju III program, "Ideja komunizma" Alan Badiyu pokušao je objasniti da je riječ "komunizam", koja je bila gotovo dva stoljeća, sve do osamdesetih godina prošlog najvažnije ime ideje emancipatorskih odnosno revolucionarnih politika, nije neka apstraktna ideja ili utopija, kako to uporno tvrde, što iz neobaviještenosti ili namjerno, apologeti buržoazije i liberalnog kapitalizma.
Ona prije označava svjesni historijski razvojni proces društva prema kolektivnoj emancipaciji čovječanstva nego neko trajno stanje ili još manje ideja bez materijalnog i historijskog utemeljenja, kada je riječ o politici. Kao ideja komunizma, ova riječ proizlazi;
"iz političke istine. Konkretne vremenski prepoznatljive sekvencije gdje se pojavljuje, gdje postoji, i nastaje nova praksa i mišljenje kolektivne emancipacije subjekta, koji u empirijskom smislu nije svediv na pojedinca. (Društvo - svijet u cjelini), zatim iz
"povijesne procedure istine, pod lokalnim oblikom, koji ima prostorne, vremenske i antropološke oslonce upisane u opći razvoj čovječanstva", te
"subjektivnosti, mogućnosti za nekog pojedinca definiranog kao jednostrana ljudska životinja jasno različitog od svakog subjekta da odluči postati dijelom političke istine. Kao pojedinačno tijelo, kao i sve ono od čega se ono sastoji, mišljenja, osjećaja, djelatnih potencijala it.d. sve to postaje elementom drugog tijela. Tijela istine, materijalne egzistencija istine koje se razvija u danom svijetu. (Praksa...)
Kao mnogi intelektualci i ovaj autor uopćuje čitatelja na svoja ranija djela u kojima su njegova misao, natuknica ili tvrdnja bolje izrečeni, potpunije argumentirani i slično. Unatoč tomu vidi se da je pregledao veliku literaturu, naročito filozofijsku, i većinu toga razumio, u izvjesnoj mjeri i klasike dijalektičkog materijalizma, odnosno marksizma i njegovu interpretaciju.
Kao što bi to činili i mnogi tako zvani sljedbenici marksizma, autor prvenstveno želi dokazati da riječ komunizam nije samo puko ime niti puka ideja već nešto što je više operacija nego pojam. To dokazuje odgovorom na pitanje što je to istina, "politička istina", "što je u opće jedna ideja, ne samo u pogledu političke istine, ideja komunizma, već u pogledu bilo koje istine". Upozorava na stogodišnju zabludu u korištenja riječi komunizam kao imena i iz njega izvedenog pridijevanja komunistički, komunističko i slično. Iz toga vidi Hegelove spekulativne učinke; "da istinito postane svjesno sebe samog". Po njemu, ideju komunizma "osvjetljava politička, povijesna i subjektivna sastavnica."
Reperkusije imena i ideje
U ovom ogledu, kojeg je prezentacija zbog mogućih manjkavosti prevođenja i uređivanja upitna, autor je pokušao osvijetliti posljedice te zablude oko ideje komunizma u njezinom nastajanju i trajanju. Kao primjer nerazumijevanja toga pojma u novijoj povijesti navodi kritiku Hruščova Staljinova kulta ličnosti. Za tu kritiku kaže;
"Nemojmo oklijevati reći, Hruščovljeva osuda kulta ličnosti oko Staljina bila je krivo usmjerena, nagovješćujući, pod krinkom demokracije, odumiranje ideje komunizma kojem smo nazočili u minulim desetljećima koja su uslijedila. Bilo je potrebno voditi političku kritiku Staljina i njegovu terorističku viziju države na rigorozan način s pozicija same revolucionarne politike...."
"Hruščov s druge strane, koja zapravo brani vladajuću grupu staljinističke države, nije učinio niti jedan korak u tom smjeru, osim da se govoreći o teroru koji je bio provođen pod Staljinovim imenom, zadovoljio apstraktnom kritikom uloge vlastitih imena u političkoj subjektivaciji. On je tako sam stvorio ležaj na kom će desetljeće kasnije prileći novi filozofi reaktivnog humanizma".
Aktualne posljedice nerazumijevanja
Ako se napusti polje čiste filozofije ovog autora, bolje razumijevanje onoga što se događa oko nas, pokazuju neke njegove izdvojene misli;
"... moderna tako zvana demokratska forma buržujske države čija je osnova globalizirani kapitalizam ... nema rješenja u ideološkom polju. Već tri desetljeća riječ komunizam bila je ... ili zaboravljena ili poistovjećivana s kriminalnim pothvatima. I stoga je subjektivna situacija politike postala posvuda tako zbrkana. U nedostatku ideje dezorijentacija narodnih masa neizbježna je"...
"Povijesni je paradoks u tome da smo u ovom smislu bliže problemima koji su istraživani u prvoj polovici 19. stoljeća nego onima koje nasljeđujemo iz 20. stoljeća. Kao i 1840. godine suočeni smo sa ciničnim kapitalizmom koji je siguran u to da predstavlja jedini mogući način racionalne organizacije društva. Tvrdi se da su siromašni sami krivi za sebe, da su Afrikanci nazadni, da budućnost pripada civiliziranim buržoazijama i onima koji su poput Japanaca odlučili slijediti isti put"...(Amerike)
"Kao i u to doba i danas nalazimo široko rasprostranjene zone krajnje bijede unutar samih bogatih država. Između država kao i između društvenih klasa nailazimo na monstruozne i rastuće nejednakosti"...
"Subjektivni politički rascjep između seljaka trećeg svijeta , nezaposlenih i siromašnih najamnih radnika naših razvijenih društava s jedne strane te zaposlenih srednjih klasa s druge, apsolutan je te označen nekom vrstom mrske ravnodušnosti"...
"Više nego ikad politička vlast, kao što ukazuje trenutna kriza sa svojim jedinstvenim geslom spasimo banke, nije ništa drugo nego temelj moći kapitalizma. Revolucionari su razjedinjeni i slabo organizirani. Veliki dio narodne mladeži ovladan je nihilističkim očajem...dok je velika većina intelektualaca servilna"...
"Nasuprot svemu tome u istoj izolaciji u kojoj su bili Marks i njegovi drugovi u respektivnom slavnom trenutku Komunističkog manifesta 1847. godine, nas uključenih u organizaciju političkih procesa nove vrste unutar radničkih narodnih masa, kao i u iznalaženju svih mogućih sredstava za podržavanje ponovo rođenih formi komunističke ideje u realnom, nas ima sve više i više"...
"Kao i na početku 19. stoljeća, nije riječ o pobjedi ideje. Ono što je važno prije svega je njezina egzistencija i osnova njezine formulacije"...(Istina)
Kao što glasi ova zadnja rečenica, komunizam, riječ, pojam, nije neka apstraktna ideja, zamišljena fikcija, apsolut, zamjena za boga, već na realnom, na istini, na prirodnim zakonitostima utemeljiva činjenica. I kako se radi o oslobađanju čovjeka, kolektivnoj emancipaciji ljudskog roda, u krajnjem bez alternative, tim više začuđuje praktičan odnos prema tom, tobože umnih ljudi, kako onih koji znaju tako i onih koji ne znaju stvari.
Intelektualna elita iz društva za društvo
Veliki broj intelektualaca umjesto elite iz društva za društvo stavilo se u funkciju kapitala. Zaposjednuvši sve relevantne institucije važne za funkcioniranje društva znanost, obrazovanje, zdravlje, privredu, sigurnost, obranu, politiku, religiju i njihove derivate, uporno proizvodeći dezorijentaciju narodnih masa zamotavajući svoje laži u opće istine. Krah tako zvanog slobodnog tržišta i jako slavljene konkurencije koje sve više nadopunjuju ratovi, sveopća korupcija i krupni legalni i ilegalni kriminal, uništavanje prirode i čovjekovog okoliša, ukazuju na to da se taj reaktivni period završava.
Ako je nasilno smještanje ideje komunizma u ideološko polje, u apstraktno, rezultat neznanja ili svjesnog prešućivanja istine, o čemu se tada može govoriti? Koji su se sve političko-ekonomski promašaji dogodili krivotvorenjem i nerazumijevanjem značenja riječi komunizam? Elaboriranje tih promašaja i izražavajući ih u nekim materijalnim i duhovnim vrijednostima vidjela bi se ogromna i neprocjenjiva šteta. Preostaje oblast moralnosti, pravednosti, etike, kulture i njihovih sastavnica, ako su ti entiteti ono što označava civilizaciju, u okviru kojih bi se trebalo cijeniti događaje novije povijesti, devedesetih i prije njih.
Hruščov se ograđuje od zločina Staljina i otvara put tvrdnji da su to zločini komunizma otud izjednačavanje komunizma i fašizma kao ideološke tvorevine i ako je fašizam realna povijesna činjenica a komunizam to nije.
Nešto ranije u Poljskoj se uz obilnu pomoć raznih agentura pod geslom borbe za radnička i socijalna prava i demokraciju organizira sindikat Solidarnost s centrom u brodogradilišnima Gdanjska čija aktivnost dovodi do ukidanja "komunizma" u toj zemlji. Izvjesni gospodin vođa sindikata postaje prvi predsjednik te sada tobože demokratske zemlje. Danas uživa u zasluženoj mirovini i Nobelovoj nagradi za mir. Ali danas nema niti brodogradilišta gdje je sve to započelo ni tridesetak tisuća radnih mjesta na kojima su radili njegovi drugovi a ni štošta drugog. Što je zapravo srušeno?
Ukidanje Njemačke demokratske republike, uz asistenciju i blagoslov svjetskih aktera i rušenje berlinskog zida, relikta drugog svjetskog rata, označava se kao dokaz tvrdnje o konačnosti kapitalizma kao dovršetak razvoja civilizacije. Vrhunac trijumfa je raspad Sovjetskog saveza i tako zvana tranzicija, prevođenje u demokraciju zemalja koje je obuhvaćao, razbijanje SFRJ i tranzicije bivših republika u njezinu sastavu.
I za ove procese podijeljene su sinekure akterima, odličja i nagrade sve do oreola blaženika, ali i ovosvjetska blaga. Sve za rušenje totalitarnog režima komunizma. Nešto jest srušeno ali što?
SFRJ devedesetih
Sraz interesa multinacionalnog kapitala i laži sa stanjem u SFRJ devedesetih godina najzornije pokazuje "malignost" aktera u tragediji jugoslavenskih naroda. Najprije je trebalo razračunati se sa istinama. Besramno i nasilno ih pretvarajući u laži a proizvedene laži u tobožnje istine. Preobrazbu tobožnje istine u istinu moguće je samo nasiljem. I dogodilo se nasilje.
Prvotno je trebalo diskreditirati državnu zajednicu jugoslavenskih naroda, potom prekrojiti povijest, diskreditirati povijesne ličnosti i događaje, uništiti povijesno nasljeđe spomeničku i kulturnu baštinu narodnog oslobođenja i diskreditirati tada postojeće društveno ekonomske odnose i eutanazirati najsvjesnije ljudske potencijale. Glavni alat je laž i sila i uzurpacija društvene materijalne osnove za život radnog naroda.
Početne laži u općoj formi su; Jugoslavija neprirodna državna tvorevina. Samo nacionalna država je moguća. Versajska Jugoslavija stvorena je na interesu sila i nepatriotskog dijela vlastite inteligencije i kontra interesa katoličke crkve. Nova Jugoslavija proizišla iz Drugog svjetskog rata nastala je prevarom komunista i nezadovoljavajućem prijateljstvu svjetskih sila prema pojedinim narodima Jugoslavije.
Zbog toga što je višenacionalna, višekonfesionalna i komunistička država, zato što je stvorena prevarom naroda i saveznika protunjemačke koalicije od strane komunista, treba ju srušiti a za to je potrebna (nova) istina o NOB-u. A ta je; NOB je bila katastrofa za sve narode. Narodno oslobodilačka vojska i partizanski odredi su zločinačke naoružane formacije.
Poslijeratna izgradnja se prešućuje. Taj period, nasuprot pregnuću prema radničkom i društvenom samoupravljanu kao civilizacijskom iskoraku, označava se surovim totalitarizmom i komunističkom diktaturom, a taj se komunizam izjednačava sa fašizmom. Da bi to bilo suvislo bio je potreban sukob na etničkoj i vjerskoj osnovi, humanom preseljenju i etničkom čišćenju. Sve te laži u bezbroj gradacija i varijacija radi rušenja komunizma, radi opravdavanja teških posljedica u praksi i opravdavanja izgledne neizvjesnosti u budućnosti.
Prostor SFRJ dvije tisuće desetih
Danas većina parametara koji pokazuju razvojni stadij društva osim, što je prirodno, naučnog i tehničkog napretka, su ispod dostignute razine devedesetih godina. I taj napredak umjesto čovjeku i narodu više služi kapitalu. U zemljama nastalim iza rušenja Avnojske Jugoslavije to je uočljivije nego drugdje. Kvaliteta života građana i njihov društveni i ekonomski položaj stagnira, čini se za dugo, silaznom putanjom. Polazište, umjesto čovjek i njegova egzistencija kao primarno, dolazi kapital i profit pod svaku cijenu.
Egzistencija profita može se održati monopoliziranjem svega postojećeg. Od zemljišta, podzemlja, vode zraka, prirodnih zakona, znanja, informacija, neplaćenog rada drugih, tržišta i tako dalje. Konkurencija na tržištu postaje jedino mjerilo odnosa među ljudima, a ona osim gesla brže, bolje, jeftinije, privlači i druge atribute. Silu, korupciju, prevare i podvale, nepotizam i klijentalizam sve do organiziranog legalnog i ilegalnog kriminala te u novije vrijeme terorizma i uništavanje okoliša i prirode i ratova i izdaje istinskih interesa naroda od strane politikantskih elita.
I sam čovjek postaje roba čija se upotrebna vrijednost snage potvrđuje na tržištu. To je proturječno svim deklaracijama o ljudskim slobodama i pravima čovjeka, na život, zdravlje, rad, sreću i tako dalje, na papiru i u graji politikanata pa i teološkim doktrinama dostojnika većine religija.
Ekonomska ili financijska kriza, svejedno, u prvom desetljeću dvadeset prvog stoljeća po Kristu ima tendenciju da iz cikličnosti preraste u trajno stanje. U krizu liberalnog kapitalizma uopće koji nije više sposoban za daljnju reprodukciju kapitala i društva na kapitalističkoj osnovi. Intervencijom javnim sredstvima u spašavanju privatnih banaka , auto industrije ili neke druge djelatnosti, otpuštanjem milijuna radnika s posla trenutno se smatra da je kriza pod kontrolom. Do kada?
Najveću cijenu zaustavljanja krize platili su milijuni radnika koji su plaćenih ispod vrijednosti, milijuni radnika koji su ostali bez egzistencije gubljenjem zaposlenja i pridružili se milijunima onih koji su već nezaposleni i bez šanse daće se ikada zaposliti.
Umjesto ciljeva da se eliminira nezaposlenost kao takva da svaki građanin ima posao uključujući i one s umanjenom radnom sposobnošću i živi od svog rada, a zaposlenost i nezaposlenost radnog stanovništva bude jedni i pravi pokazatelj društvenog stanja i uspjeh politika, imamo na jednoj strani, radi profita, reduciranje troškova koji se tiču čovjeka. Smanjivanje plaća i otpuštanje s posla, smanjivanjem sredstava za odgoj i obrazovanje, zdravlje, socijalnu sigurnost.
Unatoč ogromnom rastu društvene proizvodnosti, zadnjih stotinu godina, radnike se gura prema produženju radnog dana, radnog vijeka, skraćivanju odmora i vremena za opće i individualne potrebe ljudi, dok se na drugoj strani rasipaju prirodni resursi počevši i od samih ljudskih potencijala.
Što se to rušilo
I još da se vratimo gospodinu Alanu Badiyeu. Komunizam nije nigdje i nikada u svijetu postojao. Pa kako se nešto može srušit ili propasti što nije nikada i nigdje postojalo? Ideja komunizma jest postojala i postoji danas i postojeće i u buduće. Za to što to nije nekakva ideja kako se narodu uporno prikazuje. "Ideološka ideja", apstrakcija. Ideja komunizma je ono što daje istina, prirodne zakonitosti i ljudska praksa. Ona predstavlja i pokazuje najekonomičniji put kojim čovjek treba i može ići prema svojoj ljudskoj slobodi.
Da rušenje Berlinskog zida i tako zvanih komunističkih totalitarnih režima nije kraj povijesti, kraj "ideoloških zabluda" i dovršetak civilizacije uz vječiti globalizirani kapitalizam, jedino prirodno i dovršeno stanje društva , kako to vole reći buržoaski ideolozi, pokazuje sada aktualna svjetska moralna i ekonomska kriza. Ideja komunizma kao ideja u realnom nikako se ne može jednačiti s drugim praktično i povijesno ne utemeljenim idejama. Prijepori ideje komunizma s ovim idejama mogu se odvijati samo na moralnom, etičnom i kulturološkom području.
Badiyeu kaže; ..." Više nego ikad politička vlast nije ništa drugo nego temelj moći kapitalizma"..."Revolucionari su razjedinjeni i slabo organizirani"..."dok je velika većina intelektualaca servilna".
Tako zvani komunizam ili ideja komunizma nema ništa s današnjom krizom. Ona je plod samog globalizirajućeg kapitalizma i uzaludni će biti pokušaji rješavanje krize njegovim sredstvima. To je poznato većini onih koji sebe smatraju intelektualcima.
Pa kako je moguće da su svi ti problemi modernog svijeta nastali iz nesporazuma oko značenja riječi komunizam. Tko su intelektualci i što treba činiti netko da se može smatrati intelektualcem? Izmještanje prijepora između ideje komunizma i drugih političkih ideja na područje moralnosti upućuje na to da se intelektualcima valjaju smatrati samo oni pojedinci, koji nesebično svoj dar i znanje primjenjuju kolektivnom napretku. Politikantskim žargonom rečeno intelektualac jest ljevičar i samo ljevičar može biti istinski intelektualac. Naravno riječ je o političkom intelektualcu.
Nacionalne akademije znanosti i umjetnosti u državama bivše SFR Jugoslavije čine skupina najumnijih ljudi koji su malo ili ništa poduzeli da ti narodi ne dospiju u retrogradne procese prema moralnoj, političkoj i ekonomskoj katastrofi devedesetih godina. Neki intelektualci su tom zdušno pridonosili. "Um je uvijek egzistirao ali ne uvijek u umnom obliku".
Najviše čudi neprijateljski odnos vjerskih poslenika i dostojnika prema pojmu i sadržaju ideje komunizma. Oni to u svim prilikama nastoje prenijeti na puk i podržavati antikomunističke reaktivne politike. Ideja komunizma u mnogo čemu ne proturječi humanističkoj okrenutosti i sadržajima vjerskih dogmi. Između dostojanstva čovjeka kroz poniznost prema "apsolutu Bogu ili njegovom izaslaniku na zemlji" i dostojanstva čovjeka kroz društvenu stvaralačku slobodu, nema tolike razlike koja opravdava takav odnos.
Praksa, povijest, pokazala je da kada su istinski interesi čovjekove slobode u pitanju nema razlike. U Narodno oslobodilačkom i antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu učestvovao je veliki broj vjernika i svećenika svih religija zajedno s onima koji to nisu. Ima i bezbroj drugih primjera. Ali na žalost, i na strani fašističke ideologije i politike bio je aktivno uključen veliki broj svećenika i crkvenih velikodostojnika do samih institucija crkve.
Otkuda ta ciničnost i jednih i drugih oko, naoko ne bitne stvari, ideje komunizma i religijske ideje Boga, odnosno građanskog svjetonazora. Biti će da je mogući razlog posve profanog i animalnog karaktera. Ne bi trebalo isključiti interes služenja vlastodršcima za lakše postizanje i čuvanje društvenog statusa privilegija i životnog "komfora", koji se skriva iza tobožnjih svjetonazora i intelektualnih promišljanja. Narodnim riječima rečeno poštenje.
U tranzicijskim promjenama znatno se poboljšao društveni i materijalni položaj vjerskih institucija i poslenika. Uz ne baš transparentnu državnu potporu ubrzalo se investiranje u vjerske objekte, potpomoglo obrazovanje kadrova, širenje mreže vjerskih zajednica i socijalne sigurnosti vjerskih radnika. Govori se, radnici bivše SFRJ devedesetih godina izgubili su ono što radnici ni jedne zemlje u svijetu nisu imali. Vjerske zajednice bivše SFRJ dobile su ono što vjerske zajednice nigdje nemaju i ne mogu imati. Moglo bi se dodati da ono što su radnici do devedesetih godina imali, imali su svi građani. Ono što danas vjerski poslenici druge privilegirane grupe imaju, imaju samo oni.
Ono što je prošlo ne može se promijeniti. Ali se sabire iskustvo, stvara se znanje koje treba koristiti za dalje. "Za situaciju i trenutak kada pojedinac izjavljuje da može premašiti granice egoizma, suparništva i konačnosti nametnute animalnošću. On to može samo u koliko ostaje pojedinac koji jeste i koji utvrđuje mjesto istine spram vlastite životne egzistencije kao spram svijeta u kome se ta egzistencija razvija". Pojedinac svijesan svojeg položaja i uloge u društvu i aktivan sudionik zajedno s drugima u njegovom mijenjanju.
Osnovni zadatak progresivnih, tako zvanih lijevih, snaga pa tako i Socijalističke radničke partije Hrvatske da revolucionira, "katalizira" dato društveno stanje i okupi sve one koji su u svojim nastojanjima na tragu čovjekovog oslobođenja, na tragu ideje komunizma. Pozvani su svi pojedinci i grupe u organiziranu akciju za promicanje politike "emancipacije anonimnih masa i pobjede bezimenih, koje država drži u čudovišnoj beznačajnosti".
Za Gradsku organizaciju SRP-a Hrvatske / Josip Andrić.
Post je objavljen 26.06.2010. u 21:56 sati.