Pregled posta

Drugo lice Italije (Dan 3, 21.06.2010. TARANTO & BARI)

Nikako da se odlučim gdje da danas otiđem. U Bariju mi se ne ostaje cijeli dan. Treba iskoristiti slobodan dan i zapaliti za negdje. Prvi plan bio je otići u Otranto na samom jugu potpetice talijanske čizme. Navodno je gradić jako zgodan, a u njegovoj okolici nalazi se i nekoliko dugačkih pješčanih plaža. A plaže sam se zaista zaželio. Kod nas teško da ću naći vremena ovo ljeto s obzirom na količinu posla. Iz Zagreba se vjerovatno neću moći maknuti pa mi je ovo odlična šansa. No moj "Plan Otranto" ima nekoliko rupa. Prva i najvažnija je da do Otranta nema vlaka, već samo isključivo jedan jedini bus koji iz Barija polazi u čak 05:30 ujutro. Ne bi li ovo trebali biti praznici i odmor od ranih buđenja?! Drugo, danas je Bari osvanuo u poluoblačnom izdanju, a i vjetar je nešto jači nego obično.
U konačnici Otranto otpada i ja u 09:00 ujutro na glavnom željezničkom kolodvoru u Bariju gledam raspored vlakova ne bi li tako odlučio gdje otići danas. U oči mi upada Taranto. Udaljen je svega oko sat i pol vožnje od Barija, a vlakovi između ova dva grada praktički voze svakih pola sata. Uz to, Taranto je nekada davno bio glavni grad slavne Magna Graecije. Ne može biti loše. Stoga uskačem u vlak i put Taranta.
Krajolik je potpuno drugačiji od onog jučerašnjeg. I dalje ima jako puno vinograda i maslinika, ali ovdje prema zapadu Apulije dominiraju žitna polja. Sve se zlati. Sada mi je jasno zašto su jug Italije i stari Grci i stari Rimljani nazivali svojom žitnicom. Kako se odmičem od Barija i nebo postaje sve plavijim, a oblaci polako nestaju.
Taranto danas ima svega 199,000 stanovnika, ali doima se kao da je zapeo u nekom drugom vremenu. Odmah po izlasku iz željezničkog kolodvora mali šok. Oronule zgrade, prljavo. No, nisu li takve uvijek četvrti sa željezničkim i autobusnim kolodvorima? Pješke odlazim prema starom gradu. Citta Vecchia smješten je na malom otočiću na ulazu u Tarantski zaljev. S jedne i s druge strane nalazi se mostovi koji povezuju stari grad s onim modernijim. Citta Vecchia je poput vrata u Tarantski zaljev. More u zaljevu ovdje nazivaju Mar Piccolo dok ono s druge strane, prema pučini, nazivaju Mar Grande. U biti i jedno i drugo je Jonsko more. Samo što Talijani vole malo komplicirati stvari.
Citta Vecchia se doima nestvarno. Toliko oronule zgrade i takvo smetlište i siromaštvo teško se viđaju i po Africi i Aziji. Podsjeća me malo na čitav niz onih kolonijalnih gradova po Africi u koje se ništa nije ulagalo nakon što su kolonizatori poput Španjolaca i Portugalaca otišli prije pedesetak godina. Mnoge su kuće u staroj gradskoj jezgri ruševne, mnoge imaju posve zazidane sve prozore i vrata (vjerovatno da se skvoteri ne usele unutra), a svaka druga je posve napuštena. Boja na fasadama nema. Sve izgleda jako jako jadno. Šećem uskim i vijugavim ulicama starog grada. Pustoš. Tek tu i tamo prođe koji prolaznik, pogleda ludog turista u Tarantu i ispruži ruku: "Prego, signore." I ovdje neki klinci natjeravaju loptu po ulicama. Mame i bake se dreče na njih iz sveg glasa. Kao po našim selima, vrata kuća u kojima netko živi su širom otvorena i samo je zavjesa stavljena preko ulaza. Unutra čujem razgovore i lupetanje loncima. Sprema se polako ručak.
Ovo je neka druga Italija. Iako izgleda jadno, siromašno, prljavo, potpuno je drugačija od onog turističkog i slickanog sjevera. Vrijeme je ovdje stalo. Osjećam se kao da sam zakoračio u kraj 19. ili početak 20. stoljeća kada su se zbog ovakvog siromaštva Talijani masovno iseljavali u Novi svijet. Jedino me buka, smrad i kaos automobila vraća u stvarnost.
U nekom dućančiću, doslovno "hole in the wall", skrivenom u jednoj od uličica Citta Vecchia, uzimam par slasnih i hrskavih talijanskih panina i nekoliko komada svježe mozzarelle. Uz smrad pišoline i mnogo smeća, sjedam na klupicu na promenadi i ručam. Boljeg mjesta u Tarantu jednostavno nema. Jebi ga. Čovjek treba znati istovremeno i jesti i disati kroz usta.
Listam svoj vodič i stvari mi postaju nešto jasnije. Taranto je zbog raširene korupcije 2006. godine bankrotirao i otada se nije oporavio. To donekle objašnjava loše stanje Citta Vecchia.
Nekadašnji arheološki muzej je trenutno zatvoren, od velikog grčkog Posejdonovog hrama ostala su samo dva stupa (što je još uvijek daleko više nego na zadarskom Forumu), a ostale palače su sve pod skelama, ali ne radi restauracije, već ih skele samo drže da se ne uruše. Jedini vrijedan spomena je Castello Aragonese izgrađen od strane Španjolaca krajem 15. stoljeća i smješten na strateškom mjestu gdje se Mar Piccolo spaja s Mar Grande. Nažalost, ovu jedinu sređenu građevinu u starom gradu Taranta nije moguće posjetiti bez ranije najave jer je dvorac danas sjedište talijanske ratne mornarice.
Prelazim i drugi most i ulazim u novi grad. Građevine su ovdje građene tijekom 19. i 20. stoljeća, uglavnom u stilovima historicizma, i nešto su u boljem stanju, ali ni ovdje očito ne cvjetaju ruže. Zgrade u kojima su smješteni državni uredi još su koliko toliko ok, ali ostalima ne bi škodilo da se nabaci malo boje.
"Oprostite, tražim jedan park...", ljubazno me na ulici zaustavi Talijanka. Nažalost, ne mogu joj pomoći. Da me netko ovako zaustavi u, recimo, New Yorku, Parizu ili Londonu, jako bi mi godilo što misli da sam lokalac. Valjda svi mi putnici kada putujemo najviše od svega se želimo uklopiti u novu sredinu i ne isticati se previše. No, ovdje u Tarantu ovo ne mogu shvatiti kao kompliment. Fuck, ne želim izgledati kao da sam Tarančanin!
Naoblačilo se. Počinje lagana kiša. Od moje plaže ništa. Ipak sam i danas uzeo ručnik i kupaći jer sam do zadnjeg trena gajio nadu, ali nakon što sam vidio stanje Taranta i posebice mora i plažica koje ga okružuju s toliko smeća, te sad kiša, od plaže i kupanja odustajem. Uzimam vlak natrag za Bari.
U Bariju sam natrag dosta rano i ne da mi se izležavati u hostelu. Iako sam razgled Barija namjeravao ostaviti za sutra, odlučujem napraviti ga danas. Stara gradska jezgra u Bariju nije velika. Nekoliko trgova, labirint uskih ulica, par crkvi, uključujući i katedralu te monumentalnu baziliku sv. Nikole, jednu od prvih normanskih crkvi na talijanskom jugu, u kojoj su stare Talijanke naširoke stale razglabati o svojim svakodnevnim problema kao da su na pjaci ili u nekom od kafića. Pred bazilikom dva dječarca igraju nogomet s limenkom coca-cole. Čim sam izvadio fotoaparat, puštaju limenku na miru i dolaze do mene turista. Pružaju ruku i molećljivim pogledom traže jedan euro. Zaista nikako da se priviknem da je i ovo Italija.
Tu je i dvorac te zgodna mala ribarska lučica s drvenim barkama koja više izgleda kao da pripada nekom malenom gradiću, nego gradu od 328,500 stanovnika.
Večeram u Restoranu Terranima u novijem dijelu grada. Interijer je kao da sam u blagavaonici nečije kuće nego u restoranu. Jako zgodno i intimno. Konobar me pogledao onako ispod obrve kada sam odbio antipasto, ali ne mogu se nikako prisiliti na cijeli ritual talijanske večere koja bi trebala uključivati antipasto, primo piatto, secondo piatto, deserto, malo vina i još na kraju kava. Ne daj Bože u Italiji naručiti za večeru capucino. To je smrtni grijeh. Capucino se naručuje samo ujutro za doručak uz neki panin ili croissant.
Posljednja mi je ovo prilika da probam još nešto od barijske kuhinje. Za predjelo uzimam orrechiette, zapečene u pećnici s mozzarellom. Riječ je o tjestenini napravljenoj u obliku ušiju i tipična je za Bari i okolicu. Glavno jelo su nekakve polpete od teletine i još nečega u umaku od limuna i kapara. Čini se da je u polpetama i kruh, ali se ne bih mogao zakleti. Ovdje u Italiji vrlo lako bi mi mogli uvaliti i bikove testise ili kravlji mozak. Toliko talijanskog ipak ne znam. I malo vina. Naravno. Bez vina hrana ne ide.