Pregled posta

Sunce prži, a Vedran se pentra na vrh brda (Dan 2, 20.06.2010. OSTUNI & POLIGNANO A MARE)

Kada sam se probudio malo prije osam, nikoga više nije bilo u sobi od mojih cimera. Ni njihovih stvari. Svi pobjegli glavom bez obzira. Nije ih valjda par komaraca rastjeralo. Ili sam možda to bio ja? Volim prditi u krevetu :).
Izlazim van. Osvanuo je lijep sunčan dan, ne pretopao. Čak ima i nešto povjetarca. Ipak smo na Jadranu. Samo s druge strane. Na željezničkom kolodvoru se informiram o sljedećem vlaku za Ostuni, mjestašce smješteno skoro na samoj jugu potpetice talijanske čizme. Do sljedećeg imam skoro sat vremena. Odlučujem nešto prigristi i u kolodvorskom bircu nailazim na cijelu paletu sendviča. Uzimam nekakav s prosciutto crudo barese. Iako govorim koliko toliko talijanski, nemam pojma kakav je to barijski pršut. "Pršut ko pršut. Ne može biti loše.", uvjeravam ja sebe. "Hoćete li da vam ga tostiram?", pita me teta iza pulta. "Si. Molto grazie.", kažem ja njoj, a ona hopa cupa ubaci ga u toster i par sekundi kasnije stavi mi ga na tanjur preda mnom. Ok, tostiranje na talijanski način. Suvišno je reći da sam ja sendvič ručno mogao bolje spljoštiti, a puhajući sam ga bolje mogao ugrijati. A pršut? E pa dragi moji, taj prosciutto crudo barese je nekakav sirov pršut koji se servira u nekim velikim komadima (čudne ljubičaste boje), a okusa je kao da jedeš sirovo meso. Jedan zalogaj i sendvič završava u košu. Žali Bože tri eura.
Iako na jugu Italije operira čitav niz privatnih željeznica, Trenitalia je i dalje najpovoljnija za Ostuni. Uhvatio sam nekakav ekspresni vlak za Lecce i Brindisi, krcat do zadnjeg mjesta, a star poput onih naših s kupeima. Na sjeveru ovakve vlakove nisam susretao.
Po izlasku iz Barija krajolik se mijenja. Kreću brežuljci s maslinicima, voćnjacima i vinogradima te istovremeno i mnoštvo staklenika. Statistike kažu da Apulija ima oko 50 milijuna stabala maslina, što je broj identičan ukupnom broju stanovnika cijele Italije. Ovdje se proizvodi oko 40% maslinovog ulja Italije.
Još sam se ranije informirao da je željeznički kolodvor u Ostuniju zapravo udaljen dobrih tri kilometra od centra mjesta. Još iz vlaka usmjeravam svoj pogled prema vrhu brda na kojem se bijeli Ostuni. Vani sunce nemilice prži i ne pomaže čak ni lagana odjeća koju sam obukao pretpostavljajući što me čeka. Gradskog busa ili taksija naravno nema pa mi ne preostaje ništa drugo nego planinariti do Ostunija. Putem ponovno prolazim uz maslinike, od kojih su neka stabla stara i par stotina godina.
Četrdeset minuta kasnije nalazim se na vrhu brda. Napokon. Mokar od znoja. Izgorio u licu gore nego da sam se kvarcao cijeli dan u solariju. Barem ću se sada dobro uklopiti među Talijane.
Grci su među onima koji su na jugu Italije ostavili najviše tragova. Ovdje se od 8. do 3. stoljeća prije Krista nalazila Magna Graecia, zajednica starogrčkih kolonija gradova. Na jugu Italije osim kulture maslinika, žitnica, vinograda i stočarstva, ostavili su i prekrasnu keramiku te arhitekturu. Njihove kolonije obuhvaćale su čitav južni dio talijanske čizme te otok Siciliju.
Ostuni je odličan primjer grčkih utjecaja. Riječ je danas o malenom mjestašcu s oko 32,800 stanovnika, a izgledom podsjeća jako na grčki Santorini. Na vrhu brda nalazi se mjesto snježno bijelih kućica, ukrašenih raznobojnim cvijećem te šareno ofarbanim prozorima i vratima. Kućice su uglavnom jednokatnice ili dvokatnice, a iznad svega viri gotička katedrala te građevine oko glavnog trga poput gradske vijećnice. U mnogim tim bijelim kućicama danas se nalaze kafići, restorani i trgovine. Prodaju se razni suveniri, kako izvorni, tako i oni 'made in China', a prevladavaju raznorazni ukrasi od keramike koji se uglavnom vješaju na vrata i prozore. Stranaca skoro da i nema. U jednom trenutku čujem nešto katalonskog pa onda engleskog i to je to. Mnogo je Talijana koji su iz ostalih krajeva Italije došli na nedjeljni obiteljski izlet. Ali ni njih nema previše. Ostuni još uvijek živi tradicionalnim životom južne Italije. Bakica sjedi na klupici ispred svoje kuće u jednoj od glavnih ulica grada i promatra svijet. Klinci natjeravaju loptu po uskim ulicama Ostunija. Djevojka pred ulazom u svoju kuću lakira nokte. Nikome se nigdje ne žuri, a za razliku od drečavih sjevernjaka, ovi Talijani južnjaci su puno tiši. Odmor za moje bubnjiće. Južnjaci se hvale da je njihov tempo života puno sporiji i ugodniji od onog na sjeveru, a najvažnija na jugu je još uvijek obitelj te prijatelji.
Iako je stari grad zatvoren za promet, tek tu i tamo prođe pokoja Vespa. Pravila su tu da se krše.
A onda oko 13h sve odjednom još više utihne. Vrijeme je za ručak. Grijeh ga je ovdje preskakati. Još više jer Ostuni ima čitav niz dobrih restorana, ali jednostavno još nisam gladan. Umjesto ručka, sjedam na terasu jedne od slastičarnica na glavnom trgu Piazza della Liberta i uživam u sladoledu. Prime lokacija, a cijena sitnica - 1 euro po kuglici. I to kakvoj kuglici. Kod nas puno manja kuglica u Zagrebu stoji 6 kuna, a Dubrovnik i Stradun je bolje i ne spominjati. Ove godine su nabili cijenu od čak 10 kuna po kuglici sladoleda!
Vrijeme je da napustim Ostuni. Povratak na željeznički kolodvor je sada puno lakši jer je sve nizbrdo i treba mi svega desetak minuta. Vlakova za Polignano a Mare ima svakih pola sata. Za razliku od Ostunija koji je u unutrašnjosti i s kojeg se pruža pogled na plavetnilo Jadranskog mora u daljini, Polignano a Mare je, kako samo ime kaže, smješteno na samoj obali.
Gradić ima svega 17,550 stanovnika, a impozantno je smješten na hridi iznad morskih pećina. Jadransko more je kristalno plavo. Doduše ne tako kristalno plavo kao na našoj strani Jadrana, ali iskreno očekivao sam mnogo gore - prljavo i smrdljivo. Samo mjesto je s jedne strane slično Ostuniju po svojim bijelim kućicama, a s druge strane je dosta različito jer nisu baš sve kuće s bijelim fasadama, a i ulice su mnogo šire. No, stari grad ili Citta Vecchia je pravi mali labirint i užitak je izgubiti se u uličicama Polignana a Mare. Razgled završavam na plaži podno hridi i starog grada - jedinoj u bližnoj okolici Polignana. Čudna je to plaža - mješavina velikih grota i malih kamenčića te pijeska. I naravno, smeća. Posvuda su po plaži razbacane vrećice i boce, a čak u pijesku nailazim i razbijeno staklo. Sjedam na pijesak ne bih li još malo uhvatio sunca, ali ne usudim se izuti cipele. Žalosno da jedan ovako dražestan grad ima ovakvu plažu. Sam grad je čist.
Ubrzo su se nadvili crni oblaci. Počinje orkanski puhati, a onda kap po kap sve jače počinje pljuštati kiša. Već je pet popodne. Skrivam se u Il Super Mago del Gelo, po Lonely Planetu najboljoj sladoledarnici u Apuliji, a potom u još jednoj, Bar Turismo - najboljoj u Apuliji po The Sunday Times Travel časopisu. Valja probati sladolede u obje. Na kraju se teško odlučiti koja je sladoledarnica bolja, ali zaključak je da bolji sladoled u životu nisam jeo. Toliko je kremast, pun okusa, a cijena samo 75 centi po kuglici! Čak i Vincek može pognuti glavu pred slastičarnicama u Polignanu a Mare.
U povratku se švercam natrag vlakom u Bari. Ok, nije doslovno švercanje. Kako je nedjelja, blagajna je zatvorena, a automat za prodaju karata ne radi. Do Barija kondukter se nije pojavljivao i tako sam si uštedio nekih šest eura. Nije puno, ali svaki euro se računa...
U vlaku su skoro pa jedini putnici imigranti, vjerovatno mnogi i ilegalni. Jug Italije muku muči s ilegalcima. Mnogo ih dolaze iz Afrike, Indije, Pakistana i to je vidljivo na svakom koraku. I međusobno naravno komuniciraju na svojim jezicima dok mnogi talijanski jedva pričaju.
U Bariju je upravo vrijeme za večeru. Ručak sam preskočio, ali zato sam sada spreman za full Italian dinner. Na Piazza Mercantile u samom srcu starog grada Barija izabirem restoran Mercantile. Ne spominje se u vodiču, ali po količini ljudi unutra, mora da je poznat. Uspijevam "ubrati" posljednji stol i prepuštam se gozbi. Odlučujem da na novac večeras neću mariti. Za predjelo uzimam taglia barese. Riječ je o riži i krumpiru kuhanim u vodi od dagnji i malo zapečeni. Glavno jelo je file orade na barijski način što je zapravo file orade lagano pečen u maslinovom ulju s peršinom i apulijskim maslinama. Uz litru vode i pola litre bijelog stolnog vina nažalost ne ostaje mi mjesta za desert. Ali danas je dosta bilo slatkoga. Nalizao sam se sladoleda kao nikada u životu. Iako sam očekivao nešto višu cijenu za ovu gozbu, posebice s obzirom da sam na jednom od glavnih trgova starog Barija, računica je iznenađujuće dobra - 23 eura. Ostavljam još dva eura bakšiša jer je osoblje zaista ljubazno. Koje li razlike od talijanskog sjevera!