Kako ja volim kad netko izgovori, napiše, nacrta il uobliči na bilo koji njemu/joj svojstven način da „žena mora znati gdje joj je mjesto“.
Stvarno se uvijek poveselim kad to čujem.
Valjda zato što ja pojma nemam gdje mi je mjesto.
Pa se premještam. Sad sam ovdje, sad sam ondje, sad me ima, sad me nema.
Pa se izgubim, pa me traže, pa se čude, pa im se čudim što me traže.
Zato mi milo dođe kad mi netko kaže.
„Ženo, tamo ti je mjesto!“
Nije da ja onda tamo i odem.
Nego se pravdam.
Svađam.
Debatiram.
Odupirem.
Ne zato, što to možda nije moje mjesto.
Nego zato što se pitam otkud on ili ona znaju di je MOJE mjesto?
Uglavnom dobijem odgovor u stilu:
„to se zna“,
„tako je oduvijek bilo“,
„to je prirodno“,
„tako je Bog odredio“….
Ja ne bi bila ja da to sve ne želim provjeriti. Osobno.
Pa onda pitam:
„a tko to zna?“,
„otkada se oduvijek broji?“
„tko definira prirodno?“
„čiji bog?“
I sve tako redom.
Onda im budem dosadna. Gledaju me ko zgaženu bubu.
Tko još razgovara sa zgaženim bubama.
I obrazlaže im bilo što.
Jer s bubama ne vrijedi razgovarati. Ni kad se kreću.
Jer ne razumiju što im pričaš.
A draga mi i ona uzrečica da „žena mora biti žena“.
Mislim, svi znaju što ona podrazumijeva, osim mene.
Recimo ja sam žena. Al zato što sam žena, moram biti žena.
Sad ne kužim što ja zapravo moram?
Biti ono što zapravo jesam?
Stvarno zbunjujuće.
Za razliku od mene zbunjene oni koji su se kleli kako je otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, prekretnica iza koje ništa više neće biti isto, povijesni trenutak zbog kojeg su tisuće kisnule ne bi li postale njegov dio, nisu uopće zbunjeni.
Recimo, za razliku od mene, oni se kuže u umjetnost.
Meni je recimo umjetnost čika Rembrandt, Rubens, da Vinči.
Al to je zato što ja ne znam slikati pa se onda divim onima koji znaju.
Recimo, ne bi mi bila umjetnost da netko nacrta pravac.
Ili točku.
Ili ništa, samo ostavi bijeli papir.
Jer to mogu i ja.
Ili recimo, ne znaš kamo sa starom kramom s tavana.
Lijepo ju doneseš u Muzej suvremene, posložiš okolo bez reda
i pustiš kritičare da se nadmudruju.
Ili recimo sjedneš gol pred publiku i masturbiraš.
Pa im pokažeš rezultat na papiru koji si držao ispred sebe.
Da to radiš bilo gdje drugdje strpali bi te u zatvor.
U Muzeju suvremene te puste jer ti si umjetnik.
I kaj je najbolje, raja dođe da podijeli s tobom to umjetničko nadahnuće.
I pišu o tebi u novinama.
Pa postaneš slavan umjetnik neiscrpnih resursa.
Ako te kritiziraju, postaneš neshvaćeni umjetnik neiscrpnih resursa.
Glavno da su te pustili da to radiš u Muzeju.
Eh, što bih ja dala da se razumijem u suvremenu umjetnost.
Da je shvatim.
Ovako mi jedina korist od Muzeja suvremene
što je parking uz nju još besplatan.
Post je objavljen 23.06.2010. u 15:26 sati.