Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mybookss

Marketing

Košmar



Starac, koji nije starac, već samo izgleda poput starca, jer nesmiljen ga život počeo lomiti i samo je pitanje trenutka kad će ga dokrajčiti, zastane i zagleda se negdje u samo njemu vidljivu daljinu. Ono što vidi, plaši ga i on sa grozom ustukne, pomakne se korak unazad i nagazi na nečiju nogu. Nagonski se okrene i u tom času mu se zacrni pred očima. Starac se sruši, polako, bezvoljno. Njegovo još uvijek snažno tijelo obučeno u sivo i prljavo odijelo, stropošta se na isto tako sivi i prljavi pločnik.

Vozač autobusa, koji je stajao na prvoj od tri stepenice, na samom ulazu u autobus, žalosno odmahne glavom i izvježbano, kao da to radi svaki dan, dohvati mobitel, otkuca troznamenkasti broj i reče u aparat:

- Čovjek se srušio...da, ovdje, na glavnoj autobusnoj stanici...dobro...u redu...



- Idemo - reče vozač ambulantnih kola.- Odmarali smo se čitavih sedamnaest minuta! Zar vam to nije dovoljno? Želite još? Možda i kavicu?

Nitko iz tročlane ekipe hitne pomoći mu ne odgovori: oguglali su na njegove dosjetke.

Uz sirenu i rotacijsko svijetlo, kola Hitne pomoći izjure na suncem obasjanu ulicu, dok su im se vozila zarobljena u gustom saobraćaju sklanjala, omogućujući im što brži prolaz.

Tri ulice dalje, vrlo blizu njihovom cilju, autobusnoj stanici, prolazeći pored velikog i ostakljenog hotela, najboljeg i najskupljeg u gradu, vozač zatrepće očima i učini mu se da sjedi u kinu i gleda napeti film, jer ono što vidi, graniči mu sa ludilom. Nemoguće postaje moguće.

Hotel odjednom više nije bio sav u crnom staklu, već se u bljesku bijelila, iznenada pojavi crvenilo: plameni jezici, shvate ljudi u kolima, gledajući razrogačenim očima, nadajući se kako to ipak nije zbilja. Ali jest zbilja! Prasak tek sada, nakon silne blještave svjetlosti odjekne i zaglušujuća i bolna za uši detonacija uzdrma ih u jurećim kolima.

- Uh, majke ti - prostenje vozač. - Ovo je gadno.

- Biti će posla za nas - reče tiho, toliko tiho da su se riječi jedva čule, mlada liječnica do njega, gledajući široko otvorenih bademastih očiju, u košmar na ulici koji je počeo svoj bjesomučni i ludi ples.

- Da stanemo? - upita bolničar, iza nje: sjedi pozadi, nevidljiv, ali i on sve dobro vidi.

Krhotine stakla i čelika posvuda vitlaju toplim zrakom i nemilosrdno se zabijaju u prolaznike. Vriskovi izbezumljenih ljudi odjekuju, ali snažan prasak detonacije još nije zamukao i ljudski se krikovi ne čuju, prigušeni su, ali čuti će se.

- Ne sada! - u hipu odlučuje liječnica: ovo joj je već šesti mjesec u kolima Hitne i naučila se brzo donositi odluke. - Blizu smo autobusne stanice...pokupimo prvo onog jadnika i vratimo se ovamo. Ovdje smo za minutu.

- Važi! - reče vozač i pritisne gas.



Ležeći beživotno na sivom pločniku, starac, u stvari pedesetogodišnjak kojeg je grubi život na ulici prerano postarao, počinje se trzati.

- Što mu je? - čudi se vozač autobusa, gleda u jadnika i nemoćno se osvrće.



"Zašto se vatrena kugla pojavila? Znači li ona moju smrt? Umirem li? Ako umirem, kako onda sve to jasno vidim oko sebe?

Evo, ovog je mladića pogodila krhotina stakla i gadno ga posjekla posred lica i zauvijek će mu ostati ružni ožiljak. Dubok i crven.

I kola hitne pomoći. Što će kola ovdje? Zar ne znaju kako je njihova pomoć uzaludna? Nitko i ništa na putu u ludilo ne može pobjeći. Zar čitav moj život, a i životi ostalih, nije dobro mi poznati košmar? Koji me posjećuje doduše rijetko, jako rijetko, ali me ipak posjećuje, a volio bih kad bi me prestao posjećivati, da se uljuljkam u mir, duboki mir u kojem se ništa ne događa, već jednostavno postojim. Umoran sam od toga. Umoran sam od svega, ako ćemo pravo. Pobjegao sam iz onog ludog svijeta u kojem sam pomamno trčao dugu i napornu trku za zaradom, napustio kuću, obitelj, posao, napustio sve, jer nisam želio profućkati život na tako trivijalne stvari, koje me okolina tjerala da kupujem. Želio sam nešto više od života, i evo, dobio sam...što? Ne znam! Ali me gadno plaši to što mi Život podario. Ako je to dar. Možda je prokletstvo. Zašto vidim stvari koje nitko drugi ne vidi? Događaje koji se još nisu dogodili? Što sam ja? Nakaza? Ili izabrani? Sve je to toliko teško...

A najteže je ovo stanje, koje mi zahvaća čitavo tijelo, a najviše um. Svjestan sam svoje okoline: lijepo vidim vozača autobusa sa mobitelom u ruci i uplašenog pogleda, čak i mirišem njegovu kremu koju upotrebljava nakon brijanja, mogu namirisati čak i strah koji se podiže u njemu dok me gleda kako beživotno ležim ispred njegovog autobusa. Znam kako on, a i svi ostali, misle da sam u dubokoj nesvjestici, tako im se čini, ali moja čula nisu nikada bila budnija! U onom sam stanju. Posebnom. Koji me počeo redovito posjećivati od prije skoro dvije godine, kad sam prvi put iskusio neshvatljivo.

Čula mi se podigla iz nekog nepoznatog dijela mene i sunula visoko u vis, jako visoko, pa vise i lebde iznad toplog grada, nadgledaju. Nadgledaju događaje, sve prate. Ništa ne propuštaju. Ne plaši me to. Nikako. Ali me prokleto plaši to, što vidim događaje koji se još nisu odigrali i koji će se tek odigrati. To mi ulijeva jezu u kosti...

Eto, vidim ambulantna kola koja se približavaju mjestu na kome ležim i znam kako bjesomučno jure zbog mene. Upravo su prošli pored hotela u kojem je baš u trenutku njihovog prolaza, eksplodirala bomba i u čijoj blizini za njih i te kako ima posla. Znam kakva su im lica bila u tom trenutku, dok su zapanjeno gledali u eksploziju, ne vjerujući svojim očima. Znam i da su jučer u noći dvojica neprimjetno ispustila malena avionske putne torbe, prvo na katovima, a kasnije iza velikih i krasno oslikanih vaza u holu hotela. Te su torbe eksplodirale, one u predvorju, iza palmi, ostale čekaju. Samo ja to znam, a ne znam zašto znam i kako znam. Jednom sam pročitao, jer čitam strašno mnogo, kako je najbolje ne znati da znaš. Uvjeravam vas da to nije istina! Strašno je ne znati da znaš jer neprestano, od kad sam toga postao svjestan, očekujem katastrofu, a to se upravo i događa: katastrofa do katastrofe niže su u ovom ludom svijetu u kojem svi gaze svakoga u pomamnoj trci za zaradom, ne obazirući se na krikove umirućih. Ništa nije važno, osim zarade! Sve je ostalo potisnuto na periferiju života i malo tko brine o tome. Profit je božanstvo kome se svi klanjaju. I bijelci i crnci i fašisti i komunisti i bogati i siromašni i muškarci i žene: svi su u tom klanjanju izjednačeni. Pobjegao sam od toga, od lude i iscrpljujuće trke za profitom, prigrlio slobodni život skitnice, ali nisam uspio zauvijek mu uspješno umaći, sustigao me, dao mi na poklon, ako je to poklon, moć viđenja još neviđenog, viđenja djelića budućnosti i tako me podjarmio, baš kao i ostale jadnike koji se nazivaju ljudima sa slobodnom voljom.

Slobodna volja? Ma nemoj! To je nešto najsmješnije što sam čuo u svom životu. Ni ne znamo tko upravlja nama: nikada nećemo ni shvatiti. Eto, vidim ono što drugi ne mogu vidjeti, ali ne shvaćam zašto to vidim, iako znam kako razlog mora postojati. Ili ne mora? Možda samo mi, ljudi, u svojoj slabosti spoznavanja mislimo kako za sve mora postojati uzrok? Uzrok i posljedica. Kauzalnost! I tome smo dali ime…

A možda nije tako, možda se sve događa bez razloga, naprosto samo zbog toga da se događa. Zašto su ona dvojica jučer spustila svoje paklene torbe i prouzročila pakao mnogima. Jesu li morali to učiniti? U ime čega? Ili koga? I da su ih pitali što žele učiniti: postaviti ili ne postaviti bombe, što bi odgovorili? Kladim se, kako bi rekli: postaviti!

A znate li zašto? Jer mi, ljudi, volim kaos! Volimo ludilo oko nas i što je ludilo kaosa veće i ubojitije, mi se osjećamo sretniji, jer..."



- Ovdje, ovamo! - viče vozač autobusa: spazio je ambulantno vozilo i pomamne maše, nastojeći svim silama privući pažnju.

- Je li živ? - pita mlada liječnica, spretno iskačući iz kola, koja se još nisu ni zaustavila.

- Jest, trese se - odgovori vozač. - Možda ima padavicu?

- Ne, nije to epilepsija - kaže mlada i zgodna liječnica. - Nema pjene. Drugo je nešto posrijedi.



"Lijepa je, mlada je. Njeno je lice zabrinuto dok se naginje nad mene, gleda me ispitivački, profesionalnom radoznalošću. U trenutku kad me dotiče, osjećam silan udar i znam: mlada će liječnica stradati već sutradan. Ona moja čula, kojima ne znam imena, koja se otkinula iz moje nutrine i sad lebde nad gradom i prate događaje, znaju za sutrašnje događaje, znaju za smrt mlade doktorice, koja mi sad spašava život. Ironija, ironija...sve je to ironija.

Pakao? Živimo u paklu, a da to ni ne znamo. I što je još gore, sami ga stvaramo. Naš je to privatni pakao, kojeg, jer sve moramo imenovati, zovemo uspješnim životom. Zgrćemo, a dok zgrćemo uništavamo. Ali to nije važno! Važan je jedino profit!

Uhhhhh, vidim jadnu doktoricu u ružičastoj izmaglici: otvara vrata svog stana i u trenutku kad zakoračuje u njega, pogađa je nož dugog i oštrog i blještavo sjajnog sječiva ravno u vrat, a njene se oči šire i bezglasno vrište i pada i sve je gotovo za nju. Zauvijek. U bolu i crvenilu.

Sasvim je isti osjećaj kao i onaj od prije više od godinu i po dana, gotovo dvije, a bilo mi to prvi put, kad sam, kao u nekom posebnom snu, koji nije san, vidio svog prijatelja u piću kako gubi ravnotežu, poskliznuvši se na pločniku, jer netko je nemarno nešto odbacio, zateturao je, mlatara rukama i pada ravno pod kotače gradskog autobusa, koji upravo u tom trenutku nailazi. Shvatio sam da mi je prijatelj mrtav, iako sam sjedio sa njim u parku i potezao crno vino iz zajedničke boce sa njim. Dobro me potresla ta vizija, bila mi je prva i došla je iznenada u lijeno poslijepodne i ni malo je nisam očekivao i gadno sam se prepao.

Prijatelj je primijetio moju promjenu raspoloženja i nasmijao se i rekao nešto o tome, kako za neke ljude nije piće...Složio sam se sa time i nisam više pio i želio sam mu reći što sam "vidio", ali nisam mogao, nisam nikako mogao to izustiti. Sutradan je bio mrtav, smrt ga stigla i otela od života potpuno točno onako kako sam dan ranije "vidio"."



- Idemo! Kisik! - naredi doktorica koja će sutra biti mrtva. - Izvući će se iako mu srce galopira!

- Piće? - upita bolničar, njen pomoćnik.

- Ne znam - iskreno i pomalo zbunjeno promrmlja mlada doktorica. - Ali gledaj, otkucaji mu se srca penju ludom brzinom...

- I približavaju kritičnoj točci - nadoveže bolničar. – Ako ovako nastavi…

- Odmah sa njim u kola i vozi nazad do hotela - naredi liječnica ustajući. - Mora da je tamo pravi pakao! Ma što li se to događa?



"Kaos se događa, lijepa moja, želim joj reći, ali ne mogu jer "vidim" svojim duhovnim očima nadolazeći kaos: hoteli lete u zrak, i ne samo hoteli, sve blješti narančastom bojom, svijet se ljulja, drma, nitko nije siguran, svi smo beznačajni, postajemo ništa, postajemo brojke, postajemo neljudi, koljemo sami sebe i zovemo to progresom i čestitamo sami sebi na tome i divimo se našoj dovitljivosti, jer smo na visoku i jako sofisticiranu razinu podigli ubijanje, tlačenje, ponižavanje svoga bližnjeg...Prava je umjetnost sve to postalo, zasjenivši sve ostalo. Čovjek je prestao biti drugome čovjeku čovjek i postao mu potrošač i ništa više. Ludilo života, koje je odavno prestalo biti život, a postalo borbom za preživljavanjem. I nije istina kako preživljavaju najuspješniji, preživljavaju najbezobzirniji. I zato ne želim više, dosta mi je, ne želim više "vidjeti" nadolazeće katastrofe, jer znam kako će biti sve veće i sve krvavije i bolje je da se ugasim, prije nego što eksplodiraju i one ostale sakrivene bombe u hotelu, da oslobodim mladu doktoricu, koja će mi se već sutra pridružiti na onu drugu stranu iz koje se nitko ne vraća, koja donosi mir i zaborav, da bar malo svojim umijećem pomogne jadnicima koji će nastradati uskoro, a koji sada misle kako su bili sretni i izvukli se. Jadnici, ne shvaćaju, kako se nitko iz paklenog vrućeg kotla kojeg nazivamo život, ne može izvući: svi su osuđeni na patnju i propast!"



- Gubimo ga! - kaže doktorica. - Zašto? Što mu je? Zašto odlazi?

Gleda nemoćno u tijelo koje se trza i gasi i podiže pogled i uzdah joj se iznenađenja otme sa usana.

- Što je? - pita bolničar, kojeg njen uzdah iznenadi.

- Pa on se smiješi - odgovori doktorica i rukom pokaže na nasmiješeno lice pacijenta, mirno, sad već u vječnom zaboravu.

- Našao je mir - promrmlja bolničar, a u glasu mu mrva strahopoštovanja: jer ma koliko smrti da je vidio u svom mladom životu, još uvijek ga njena konačnost opčinjavala.

- Evo nas kod hotela - reče vozač. - Ma vidi...

Snažan tresak, zaglušujući, razlegne se i uzdrma im vozilo, po drugi put u nekoliko minuta istog vrućeg poslijepodneva i putnike u njemu i svi shvate kako je pakao tek započeo. Možda je ovaj, koji mirno pored njih na nosilima leži sa spokojnim osmjehom na licu, pobjegao u pravi čas?

(napisano 18.06.2006).



Post je objavljen 23.06.2010. u 11:51 sati.