Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blagotvornarijec

Marketing






PUT DO MIRA S DRUGIMA


Pod duhovnim vodstvom ne podrazumijeva se samo pružanje psihološke metode pomoću koje će čovjek riješiti svoje probleme. Naša je zadaća da uvijek iznova nastojimo uspostaviti naš odnos prema Bogu. S kog stajališta definiram sebe? Što je temelj i cilj mog života? Zadržavam li se kod problema međuljudskih odnosa jedino na razimi odnosa, dijeleći savjete kako se što bolje nositi s vlastitim osjećajima i agresivnošću, može sigurno biti od velike koristi. Ali time ne dopiremo do čovjekove vlastite jezgre.

Čovjeku možemo djelotvorno pomoći jedino na taj način da ga ne definiramo na temelju njegova odnosa, već na temelju otkrivenog prostora u njemu samome, prostora u koji nema nitko drugi pristupa, prostora u kojemu on pronalazi svoje božansko dostojanstvo, dostojanstvo koje mu nitko ne može oduzeti. Ostanemo li samo na razini međuljudskih odnosa, imati ćemo često puta priliku vidjeti kako su ti odnosi pokvareni i kako se naprosto više ne mogu izličiti. Međutim, to ne znači da je čovjek neizlječiv. Izliječen će biti tek ako u sebi otkrije mjesto Božjeg prebivanja. Tu gdje Bog prebiva nema ničeg nezdravog. Tu nema mjesta nikakvom pokvarenom odnosu. Tu smo u potpunosti svoji, oslobođeni od svih koji su nas ranili ili nam žele nanijeti zlo. Tu osjećamo kako nas sam Bog oslobađa od ljudskog nasilja i liječi rane koje su nam drugi zadali.

Najčešće očekujemo previše od drugih, a premalo od sebe samih. Bili smo prema drugima dobri, oni nam na tome nisu bili zahvalni i zato govorimo: "Nisam se tome nadao. Sada je gotovo". Pitajmo koji put samoga sebe kako mi ispunjavamo očekivanja drugih. Ne promatrajmo sebe uvijek kao žrtvu drugih, prije nego posve časno ne preispitamo sebe, nismo li možda žrtve svoga vlastitoga Ja, svog vlastitog umišljanja, svojih vlastitih hirova.

Budimo dobri prema ljudima, ljubazni i obazrivi. Osobito prema bolesnima, nevoljnima, starima , prema ljudima koji se nalaze na rubu života. Nosimo ljudima cvijeće dokle god žive na tom svijetu. Zašto toliki ljudi nemaju gotovo ništa od života? Zato jer nemaju prijatelja, nemaju ljudi koji bi ih voljeli. Zato jer nigdje ne nailaze na znakove simpatije. Zato jer za njih nikad ne cvatu ruže. Pritom bi ruže mogle ponekad čudesno djelovati: blagi smiješak, topla riječ, mala gesta. Sve su to buketi ruža!

I najmanji od srca poklonjeni cvijet priča onima koji ga dobivaju predivnu priču. Čedesnu bajku o komadiću neba na zemlji, o tome da su ljudi jedni drugima anđeli, da postoji ljubazna utjeha za svaku bojazan, patnju i svaku suzu, da ljudi poput cvijeća cvatu jedni za druge. Ne tražimo nikada sreću samo za sebe. Pomognimo stvarati svijet u kojemu nećemo jedni druge tek podnositi, nego ćemo se istinski voljeti, svijet u kojemu će biti mjesta za radosni smiješak, za cvijetak, za proplamsaj srca, za komadić neba na zemlji.







Post je objavljen 18.06.2010. u 12:17 sati.