Uvijek popraćeni tugom, suzama i osjećajem gubitka..shvaćeni uvijek tako konačno..iako možda i nisu dugoročni, bole kao da jesu..
A kada odlazi osoba koja je prisutna u tvom životu neko dogledno vrijeme, koja zna i prepoznaje sve tvoje ličnosti, maske, snove, želje, nadanja, strahove?
Kada ode osoba koja te zna bolje negoli li ti sam sebe?
Takav odlazak, ma kako kratkoročan bio, izaziva dugoročnu bol..gotovo nepopravljivu..ostavlja prazninu koju nitko i ništa ne može umanjiti a kamo li izbrisati..ostaje samo nada da će to vrijeme izbivanja te osobe iz tvog života proći što brže..kažeš sama sebi: Ok, organizirat ću se, ići ću tu i tamo, raditi ću to i to, više ću vremena posvetiti osobama koje sam možda do tada zanemarivala..proći će vrijeme..izlaziti ću i zabavljati se..
Uporno u glavi vrtiš fimove kako taj odlazak možda i ima pozitivnih strana..ona to mora napraviti, nije njen izbor..to je nešto što treba i meni i njoj..a zapravo samo navodiš glupe izgovore kako ne bi dopustila sama sebi da osvijestiš osjećaj okrivljavanja..ona odlazi i ostavlja me ovdje, gdje trenutno ne želim biti..nikako ne samu, ali bez dijela same sebe..bez polovice svoga bića..
Ne možeš a da joj ne zamijeriš što je nema..
..jer ipak, uvijek su krivi oni koji odlaze..
Post je objavljen 14.06.2010. u 23:41 sati.