Marketing
Vjerojatno misliš život mi je savršen, nakon svega vjeruj život mi je završen...Nitko ne zna koliko kajem se kad vrata zatvorim i spustim zavjese...
Nije da se žalim nije da plačem
samo...se sjećam...
Nije da mi suze kvare dan
samo kvase obraze ....
Nije da sam u depresiji
više sam sretna u tužnom pogledu
na budućnost...
Što očekujem od budućnosti
očekujem da će se dani i noći
učenja isplatiti i da ću proći
s 4. Očekujem da će mi ljeto
biti samo sjećanja...
To i nije budućnost
to je samo promatranje prošlosti
i život u njoj... Strah me
same sebe i izlaska pod zvjezdano nebo
u ovim ljetnim večerima...
Strah me svega što bi veče
mogla donijeti na zvijezdanom plaštu...
Svih uspomena i sjećanja...
Strah me da se ne ponove dani
i dani pitanja što bi bilo kad bi bilo
i zašto nikada neće biti...
Zašto na svoju prošlost ne mogu samo
staviti tri točkice koje bi to i značile
samo tri točkice
na požutjelom papiru prošlosti
spremljenom u neki prašnjavi kovčeg
i zaključane daleko negdje u košmarima...
Zašto se uvijek moram vratiti na tri točkice
i pokušati ih nastaviti...? Zašto se još
uvijek požutjeli papir krije u mojoj podsvjesti...?
Zašto mi je i nekadašnja prijateljica, osoba
koja je znala sve okrenula leđa?
Ali zbog toga i ne plačem i ne žalim...
Ne više.. Prvo te nisam voljela, zatim sam
te naglo i previše zavoljela... A sada? Kada
sam otkrila neke stvari... Nestalo je osjećaja
ostalo je samo žaljenje tebe kao osobe...
Taj fejk... Odbit će ti se od glavu...
Ali mene tada neće biti... Punno osoba
tada neće biti uz tebe...Kao što ti
nisi bila uz njih...
Ne zovite me, nemam
ja nemam ime svoje
jer odnio je ime i
svjetlo i lice moje...
Davno je odnio sve što je pripadalo meni
sve što sam voljela i željela sve što sam sanjala...
odnio je snove, želje i nadanja...
Odnio je dio mene...
Često se poželim probuditi na njegovom
ramenu...Često poželim da je ovdje uz mene...
Često pustim suzu da sakrijem sjećanja
da ubijem bol...
Pokušala sam pobjeći...od sjećanja
od osjećaja... ali boljelo je još više...
jednostavno pokušavala sam
pustiti vremenu da učini svoje..
Ni to mi nije pomoglo....
Hladne sjene me prate u stopu
gdje god krenem, gdje god se sakrijem...
Pronađe me i šapće mi glasom
tišine...Šapće mi čudnim neshvatljivim
tonom koji govori više od riječi...
Tišina koju nisam shvaćala
Tišina koja se krila negdje u
daljinama došla je do mene
i zbunila me ... Razoružala me...,
Ubija me...
Post je objavljen 13.06.2010. u 20:07 sati.