Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/elusive

Marketing

Koliko pogrešna? Previše pogrešna.

Zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.


Sjedim u vlaku koji putuje prema sjevero – zapadu, u ušima mi odzvanja toliko bliska i poznata „ljubičasta kiša“ i razmišljam o svim onim osobama koje sam ostavila tamo negdije , trenutno, daleko iza sebe.
Razmišljam o zadnjem poljupcu kojeg sam dobila, o poljupcu koji njemu nije značio ništa, a meni je u tom trenutku značio i previše.
Razmišlljam o rukama nećakinje oko svoga vrata i o tome kao sada, odijednom i nisu više tako male.
Razmišljam o zadnjem osmijehu sestre i njenim toplim smeđim očima.
Razmišljam o zadnjoj kavi u centru Ljubljane, na livadi koja je mirisal toliko poznato, a opet toliko strano i o dijeci koja trče uokolo i njihovom gromoglasnom smijehu.
Stanica izlaska se sve više približava. Dok polako kupim stvari po kabini, kroz oblake se probija sunčeva svijetlost. I nasmiješim se , onako , sasvim malo , tek kutevima usana.
Prvi put nakon dugog vremena i sa potpuno drugim razlozima iskoračim iz vlaka na tlo Amsterdama.
Osijećam težinu torbe na ramenu dok vadim sunčane naočale i čekam ostatak poznatih lica da pokupe stvari i iskorače na sviježi jutarnji zrak.


Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.

I nakon dana provedenog na gradilištu, stojim i kao i obično provociram mlađe kolege. I dok se smijem začujem nekoga iza sebe kako izgovari moje ime.
Okrećem se ni ne sluteći koga bih zapravo mogla sresti. Ugledam poznato lice i šok mi preplavi tijelo, i ne shvaćajući što se zapravo dogoađa , ispustim stvari na pod i krenem prema njemu.

„- Malena... Toliko mi je drago što te vidim. „ izgovara i stisne te u zagrljaj.
„- Denise. Toliko te dugo nisam vidjela. Nisam ti se nadala.“ , čujem sebe kako izgovaram i osijećam toplinu suze na obrazu.
„ - I previše je prošlo od zadnjeg puta. Kako je Plavuša?
- Neznam nisam je dugo srela.
- Raspalo se staro društvo, jel?
- Ma, nismo se raspali, nekako smo krenuli svatko svojim putem, a većini su nam se putevi razilazili. Nego šta ti radiš tu?
- Pa, trenutno živim.
- Pronašao si dom?
- Vidim dobila si kutiju?
- Jesam da. Samo marke i adrese nije bilo.
- Zato jer sam bio u Rijeci kad sam je doneo.
- Molim??? I nisi se javio?
- Nisam znao da li bi želala uopšte.
- Pa kakvo je to pitanje.“ , nasmiješila sam se, „Ti si moj suputnik.“


I sijetila sam se posljednjega što mi je rekao, onda, prije nego što je ušao u vlak.
„ -Život je platno bez boja… Ti moraš da ga obojaš, svojim veselim bojama, tom tvojom zelenom i žutom. Jaka si ti… Ne zaboravi to, malena.“

Obgrlio me oko ramena, i nekako onda više ništa nije bilo bitno.
Ni kolege, ni ljudi oko nas.
U tom trenutku bili smo bitni samo nas dvoje, dva stara prijatelja.
Kao da se nikada i nismo rastali.
I smijala sam se glasno.
I on se smijao.
I još uvijek je mirisao na onu istu paccora banu.
I još uvijek ostao je vijeran svojim ciljevima, svojim snovima, samo malo prilagođenim.
I osijećala sam toliku ljubav prema njemu, istinsku, stvarnu, bolnu.
I shvatila sam da sam pogriješila vrijeme.
I mijesto.
Shvatila sam da kasnim godinama.

Sijedili smo u kafiću njegovog prijetelja, pričali o izgubljenom vremenu, i životima koje smo stvorili, o ljudima koje smo izgubili po putu.
Malo sam palakala, a malo je i on plakao. Jer ipak toliko se toga promijenilo... I mi nismo više potpuno isti.

„ – Znaš ja sam tebe voleo, malena. Bila si previše jednostavna, previše posebna i previše njegova. Zato sam i otišao. Nije to bio grad za mene. Grad bez ljubavi njie grad.“

I pogledala sam ga izkosa, i pokušala se nasmijati, ali umijesto smiješka nastala je neka polu bolna grimasa.

Primio me je za ruku i obećao da kad dođe u Rijeku, javit će mi se sigurno.
Ali ja sam već onda znala, nije pitanje riječi kad, nego riječi ako i ikada više.
I nastavila sam se smijati i gledati iza njgovog ramena .
Čak i kad je iz novčanika izvadio sliku predivnog, crnog, kovrčavog anđela koji se iskreno , pa čak i očima smiješi , ja sam se i dalje smijala.
Jer drukčije neznam.

I nikada mi u životu nije bilo jasnije da sam ja ona pogrešna, ona izgubljena po putu.
I znala sam, ako ga više ikada sretnem , pokušat ću zaboraviti da sam jedna od onih milijun pogrešnih.


Uvijek sam voljela Amsterdam.
Njegove uske ulice, ležerne osmijehe u prolazu i sunčevu svijetlost koja se na tako poseban način odbija od površine kanala.
Njegove male i intimne terase kafića i kavu koja ovdije miriše toliko drugačije, toliko novo , toliko slobodno.


I zadnije vrijeme zapitam se često kolko pogrešna možeš biti...
I koliko češto pogrešna možeš biti.


Post je objavljen 06.06.2010. u 21:18 sati.