Jučer konačno pogledah SATC i ne, neću ga pljuvati kao većina ekipe, što priznatih, što nepriznatih kritičara. Meni je bilo zabavno, odmorilo mi je mozak od svjetovnih gluposti i uživala sam u društvu najdražeg mi djeteta.
I mislim zaista, zar je netko od filma očekivao 'prosvjetljenje' ili revelation' ikakve druge vrste??? To je film!!!! Namijenjen da opusti a ne da se bavi promućurnim zbivanjima oko Nato fucking pakta. Na kraju krajeva, za takve stvari okrenite CNN ili BBC pa gledajte one jadne naftom prekrivene životinje... Dosta vam je govana ovog svijeta, pogledajte SATC (ili Shreka ako nista drugo).
Ok, odjevne kombinacije i nisu najsretnije mada ih junakinje nose nekako s ponosom. I iako mogu reći da ni u snu ne bih obukla onu Samanthinu drag queen odoricu s šiljcima na ramenima, rado bih se prošetala u pokojoj od lepršavih haljinica koje je nosila Carrie i Miranda (a o cipelama da ni ne govorim).
Back to the real world - vrijeme je i dalje crno i sivo. Ja zaista ne znam što naši meteorolozi uče na tom prokletom PMF-u 152 godine jer je ledeno i sivo a prognoza je glasila sunčano i 22 stupnja?????
Kažu ljudi sranja se događaju i događat će se. mene samo zanima kakva se sranja moraju desiti da bi i meni već jednom krenulo s životom. Ovako, se osjećam kao da nisam ništa napravila u svojih, sad skoro 29 godina. Ok, ok, nikad nisam ni bila konvencionalna, al da se osjećam pokatkad kao totalni looser - osjećam se.
I koliko god se neki ljudi trudili da mi olakšaju, toliko se neki očigledno trude da mi zagorčaju sve moje pokušaje da iole nešto napravim. I onda sve iz početka - samo mi nije jasno koliko puta moram pasti da bih konačno naučila da je na cesti kamen o koji se konstantno spotičem.
Razmišljam šta, kako i kamo dalje....
Post je objavljen 04.06.2010. u 13:44 sati.