Izgubila sam se.
Otišao je moj čopor. Više nisam ni sigurna ima li mjesta u tom čoporu za nekoga poput mene. Otišla sam duboko u šumu svojih misli i tiho ližem svoje rane, rijetko kome odavajući što me muči. A što me muči? Ne znam zapravo ni sama. Spotičem se o vlastite misli, o okvire svojih nedaća. Koračam polako i šepam. Putokazi u tami ne pomažu puno. Na karti ne mogu naći cilj. Kako da onda nađem put ka sreći? Sve je nekako drugačije. Čujem, bolje rečeno , osjećam, tu silnu buku koja tutnja iz daljine, ali ne razabirem niti jednu notu svoje rapsodije sreće. A sreća? Što je to sreća? Kako da ju vidim kad u tami ne postoje boje. Nijanse crne i bijele slabo opisuju sjaj. A čini mi se da tražim baš to. Neki tračak nade koji govori da nije sve crno. Igram se igricama na samom rubu bezdana i pokušavam ostati čista. Ostati živa. Sve me vuče ka dnu, a sve je manje niti koje me drže na vrhu. Nogama opipavam kraj. Gurkam svaki kamenčić osluškujući kada će doseći dno. A ruke držim širom rastvorene čekajući neki topli zagrljaj. Zagrljaj koji će u tišini reći baš sve što treba.
A onda je došao on. U prvim riječima prepoznale su se dvije skitnice što su se tražile po prethodnim životima. Svojom toplinom osušio je kišu s mojih obraza. Oslanjajući na snagu njegove duše, zacijelile su moje rane, moje bolne noge. Rastjerao je oblake i vratio boje u moje dane. Maknuo me s krajnjeg ruba bezdana i grleći me dodao obruč spasenja kojim sam vezana za njega, vezana za vrh. Probudio me, osvjestio me, vratio me u život. I sad sam tu i sada dišem ponovo živa, ponovo sretna, samo za njega.