Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/irenaluksicstory

Marketing

ČEMU KLASICI?




U djetinjstvu, u stanovitoj dječjoj dobi, vele upućeni, stvaramo sliku svijeta koja će zauvijek ostati s nama. Određujemo odnos prema prirodi i prostoru vječnosti. Neki kažu da su tu u igri roditelji i klimatske prilike, no teško je povjerovati da se duhovna uporišta i osobnost izgrađuju «samo tako», uz pomoć izvanjskih utjecaja i ponešto naslijeđenoga materijala. Možda je svemir nastao ni iz čega, kako u posljednje vrijeme govore fizičari, ali moj svijet sigurno nije. Moj svijet nije nastao ni djelovanjem blage kontinentalne klime ni njegovanjem naslijeđenog češko-hrvatsko-talijanskog materijala. Moj krajolik, životinje, ljude, nebo, hranu, zrak i osjećaj ugode stvorile su priče koje su izrasle iz drugih sfera, iz riječi i snova koje su tijelom postale i nastanile se u svekolikoj realnosti.
Prvih se doživljaja ne sjećam: bile su to vjerojatno nekakve mrlje i zvukovi, nešto što se postupno pretvaralo u predmete i lica, boje i mirise. Nešto što je potom dobivalo imena, što se glasalo, ostavljalo trag. Crvenkapica, Trnoružica, Kai i Gerda. Vlak u snijegu, Otok s blagom. Divila sam se maloj Heidi koja je živjela s djedom u Švicarskim alpama, sanjarila o društvu dječaka iz Pavlove ulice. Razmišljala o Alisinoj zemlji čuda. Sve je u knjigama iz naše knjižnice bilo tako lijepo, blisko i prepoznatljivo: činilo mi se da plavokosi krojačev sin Ernest Nemecsek živi u susjedstvu, da slikoviti Antuntun iza škole smišlja neku osvetu strogim učiteljima, da u dvorištu veselo skakuće dražesni Bambi, ali i da obični ljudi nose nešto posebno. Naši vatrogasci, vrsni tekstilci, spretne frizerke i marljive domaćice. Toni, recimo, najgori đak u razredu, zračio je kao moćni Feri Acs, skromni električar Ivan doimao se poput pustolovnoga moreplovca Kolumba a prodavačica iz obližnjeg dućana kao čudesna Mary Poppins. Tada sam shvatila da se radi o tajni, velikoj tajni koju dijele samo oni što žive u umjetnosti i za umjetnost te da je nevjerojatna povlastica uzeti književnost kao svoj poziv. Stoga sam radosno prihvatila izazov da budem istodobno ja i netko drugi. Da dijelim vječnost s literarnim junacima. I počela sam se čitati kao nemirna Madame Bovary, i žudjela sam za Gmundom kao strastvena Milena Jesenska, i naivno sam gledala povijesne događaje kao začuđena djevojčica iz Tolstojeva Rata i mira, stojeći u sjeni (i svjetlu) velikana.
Vrijeme je neprimjetno prolazilo, krajolici, ljudi, nebo… sve se mijenjalo, odlazilo, dolazilo, miješalo se. Lica dragih osoba nestajala su u Australijama, Amerikama, u teškim poslovima, zaboravu, ratovima, kraju puta. Ostale su samo slike, glasovi, onaj sjaj koji su ljudima dali dvojnici iz knjiga. Ostao je duh. Osjećaj svevremenosti.
Poetska crtica, reći će netko. Zanos. Pozitivne misli. Ali nije. Ili nije samo to. Birane riječi moj su svagdan: glasovi lektire, vrhovi kojima se - dopustite da malo slobodnije prepričam Pasternaka – dotiče ljepota svijeta, jedinstvenost i neponovljivost postojanja. I onda opet evo tajne, odnosno njenoga otkrića: duh vrhova jednom pušten u zrak ne umire. Ne posustaje i ne slama se. Jednom pročitane knjige isto su što i jednom rođeni ljudi: one rastu, razvijaju se i oplemenjuju svakoga koga dotaknu. Ostavljaju trag. I naznačuju nove putove u nepoznato…
To je otprilike tlo ili ozračje dobrih biblioteka i njihovih kuratora, ljudi sa sudbinom literature. Čuvara duha koji bdiju nad svijetom. Njihovo je poslanstvo u tome da stalno napučuju svijet odabranim književnim dvojnicima i šire istinu, veliku istinu, da nitko nije sam na svijetu. Niti će ikada biti.


Post je objavljen 03.06.2010. u 23:55 sati.