Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/olifant

Marketing

HARRY CRACKPOTTER I IZDAJA TAJNI

- I kao što ništa nije luđe od mudrosti u loše izabranom času, isto tako ništa nije smješnije od naopake mudrosti. Naopako radi tko god se ne umije prilagoditi sadašnjem položaju i koristiti prilikama i tko zaboravlja ono staro pravilo pri gozbama: «Ili pij ili odlazi!» i traži da komedija više ne bude komedija. Naprotiv, znak je prave pameti da ne želiš biti nadljudski mudar kad si već rođen kao čovjek! – pročitala je moja frendica Marki sa zgužvanog papirića i tronuto dodala – Rekao je Erazmo.
- Da, tebi je osobno rekao – priklopila sam zlobno, kao što se i očekuje od mene. Kad sam se već ljubazno prihvatila zadatka da budem advocata diaboli i nađem slabe točke u Markinom tekstu.
- Hm, da, bolje je da završim citat s 'rekao je Erazmo u Pohvali ludosti'. Tako potpunije zvuči, ne?
- Ne znam, Marki, nisam sigurna. Pohvala ludosti je satirično djelo, ispada kao da se potajice rugaš strani koju zastupaš.
- Kako se rugam? Jasno je da 'naopaka mudrost' cilja na današnje crackpote, lažne znanstvenike koji imaju formalni akademski status, ali se bave majmunarijama. I da ja, kao prosvijećena osoba, podržavam ispravnu znanost.
- Da, svakako, nećeš valjda podržavati nakrivljenu? Premda, opet, nije jasno zašto bi ispravnu uopće trebalo podržavati, kad se sama po sebi drži pravilno? No, bez obzira na detalje oko statike, ostaje ti jedan nezgodan dio citata, naime 'nadljudska mudrost' koja 'traži da komedija više ne bude komedija', jer se ne umije prilagoditi okolnostima. Netko maliciozan mogao bi pomisliti da se znanstvenici ne znaju medijski prilagoditi, ergo da su neinteligentni štreberi koji, čim izađu iz svog uskog specijalističkog područja, počinju trabunjati zapanjujuće gluposti. Kužiš?
- Upravo u tome je point. Crackpoti i trabunjaju gluposti, razvijaju teorije bez dokaza i bulazne o urotama.

Dobro, tu sam joj morala dati za pravo. 'Teorija urote' je jaka sintagma i ako veći dio teksta koncipira u naznačenom smjeru, moglo bi proći. Zašto ne? Ionako živimo u doba kad sve prolazi. Anything goes, pa čak i to kad osoba bez akademske titule gorljivo brani znanost.

- Ne bih rekla – zamijetila je moja poznanica Anči, koju sam kasnije nazvala da se posavjetujem. Ona je inače doktor znanosti, stručnjak za anorgansku kemiju. Za razliku od predmeta njene ekpertize, Marki je živ organizam, no to je nije priječilo da dade znanstveno utemeljeni pravorijek da je Marki jedan crackpot i neka se radije drži piskaranja o čakrama.
- Da, ali čakre ne postoje – zajedljivo sam se nadovezala - osim ako se ne bavimo yogom. Onda, nekim čudom, postaju egzistentne. A yogu nam, kao što je poznato, zdušno preporuča Svjetska zdravstvena organizacija, ona pri Ujedinjenim narodima. No, bit će da je WHO crackpot, posebno kad nudi cjepivo protiv svinjske gripe.
- Ni govora – zgrozila se Anči – cjepivo protiv gripe nije crackpot. Što ti pada na pamet? Ja se cijepim redovito. Uostalom, WHO bazira svoj rad na znanstvenoj metodi. A o ovoj nema rasprave.

Naravno da ima, u svakoj biblioteci stoji Rasprava o metodi. Čak sam je i čitala. No, ono što je Anči zapravo htjela reći i zacjelo bi rekla, da je kojim slučajem elokventna kao Marki, bilo je da u znanosti vrijedi jasan procede. Koji se sastoji od dokazivanja hipoteze, to jest od provjere ili eksperimenta i ponovljenog eksperimenta.

Doduše, koliko se sjećam iz škole, svojedobno se nebrojeno puta ponavljalo eksperimente kojima su tobože uspješno dokazivali postojanje nepostojećeg flogistona i to je trajalo nekih stotinjak godina, sve dok Lavoisier nije promijenio paradigmu i uveo kisik u igru. Da lakše se diše. No, bez obzira na eventualne zablude, znanost nam je u međuvremenu podarila niz tehnoloških dostignuća, a eksperiment se pokazao kao krucijalni postupak, jednako kao i smišljanje okvirnih interpretacija kojima je za cilj uvjeriti ostale, posebno sponzore, da predloženi pokusi zaista imaju smisla i dovode do željenih, a ne double-blind lažiranih rezultata.

- Ma, naravno! Sve se na koncu svodi na dobru, uvjerljivu priču i na to kako je prodati nekome, - složila se sa mnom Đuka, sveučilišna profesorica i doktor naratologije, koju sam nazvala odmah nakon Anči – i daj, stara, pusti tu zatupljenu Anči neka se cijepi svakog tjedna, ona ionako ne zna ništa osim proizvodnje drvenog ugljena. Na tomu je, naime, doktorirala. I da, žena je crackpot do kosti, svi joj se smiju.

O Marki je Đuka imala daleko bolje mišljenje, da je veoma visprena i da zašto ne bi objavila tekst na jednom od naših brojnih novinskih portala, uključenih u rat između znanstvenika i alternativaca? Sukob se rasplamsao oko davanja medijskog prostora potonjima, što me veoma začudilo. Kome je u interesu prešutjeti činjenicu da postoji korpus ludorija, skupljenih u korpu pseudoznanosti? Zar nije bolje eksponirati ih pred javnošću, da se vidi raskoš gluposti? Nevjerojatno, ali čini se da neki rečenu raskoš doživljavaju neodoljivo privlačnom, te se pribojavaju da bi, jednako kao njih same, mogla opčiniti i neupućeno općinstvo.

- Pretenciozne budale! – zaključila je Đuka – Nekakav tamo fizičar, koji je nadrljao par slabih stihova i odmah se proglasio pravim pjesnikom, a usto crta kao desetogodišnje dijete, pa se smatra i likovnim umjetnikom. A tu je i njegov kolega s instituta, koji pravi mulca od sebe po novinama, paranoično razvijajući teoriju medijske urote protiv znanosti. Crackpot do crackpota!

Dovraga, izgleda da ih je više nego što bi se na prvi pogled reklo. I kako sad razlikovati pravog znanstvenika od lažnog, a znanost od pseudoznanosti? Naravno, ravnajući se po znanstvenoj metodi. Po tome postoje li eksperimentalni dokazi. Jer, ovi se dadu provjeriti. Svatko može doma, u šupi, složiti provizorni laboratorij i ponavljati eksperimente do mile volje. Od kloniranja bakterija do sudaranja hadrona. Nitko nam ne brani. A ako smo baš jako lijeni i ne da nam se, možemo jednostavno vjerovati na riječ. Znanstvenim autoritetima, a ne medijskim opsjenarima.
- Da – složila se Đuka i dodala – kao neprevaziđeni autoritet još uvijek vrijedi Carl Sagan. U Svijetu progonjenom demonima dao je iscrpnu listu pseudoznanstvenih disciplina i to ti je to. Zasad.

Hm, kako zasad? Znači li to da bi se štogod moglo promijeniti? I koliko je uopće umjesno govoriti o disciplinama u tom kaosu papazjanija? U kojem se rečeni Carl snalazio kao riba u vodi, vođen morskom idejom da jedan fizičar može meritorno suditi o desecima različitih što prirodnih, što društvenih znanosti i paraznanosti, uključujući raspoznavanje jasne razlike između, recimo, psihologije i psihoanalize. Kako je potonjoj spremno dodijelio etiketu 'pseudo', nisam se previše začudila kad sam od svog susjeda, inače psihijatra koji, između ostalih uspješno koristi i psihoanalitičke postupke, čula pregršt pogrda na račun pokojnog Sagana, od 'medijskog opsjenara' preko 'lažljivog pseta' do – a što drugo, nego 'crackpota'? Ako među običnim pukom i vrijedi da o mrtvima sve najbolje, eksperti ipak nemaju nepotrebnih predrasuda, posebno kad im suprotna strana ne može uzvratiti.

No nazdravlje, izgleda da je najpoznatiji planetarni lovac na crackpote i sam bio crackpot nad crackpotima! I što ćemo sad?

- Upozoriti svijet! – inzistirao je prigušeni glas iz mobitela. Zvao je s nepoznatog broja, a predstavio se kao Harry Crackpotter, koji mi ima nešto važno reći. Da moram upozoriti svijet. – Na planetarnu urotu koja se kuje. A sastoji se od toga da crackpoti dolaze i preuzimaju sve istaknute pozicije, točno 21.12.2012. i tada će uslijediti propast svijeta.
- Oh, Harry, a da se nisi malo preračunao? – hladnokrvno sam kontrirala. – Crackpoti su već odavno ovdje. Svatko tko promoli nos s područja svoje uske specijalizacije, istog trena postaje crackpot. Štoviše, svatko od nas je, bar tu i tamo, crackpot.
- Tako je – nije se dao smesti Harry – proces je već započeo. Dobro si primjetila, svatko je crackpot. I dok sjediš u frizerskom salonu i bezobrazno soliš pamet ženi koja je, za razliku od tebe, završila frizersku školu i točno zna što se može, a što ne može izvesti s tri masne vlasi kojima te podla genetika obdarila, da, i ti si crackpot. I kad bi dotična bila, recimo, neodgojena kao kakav fizičar, istog trena bi ti tutnula škare u ruke, pa se šišaj sama i budi crackpot do kraja. Štoviše, nosi ga na glavi i hodaj svijetom s odgovarajućim hair-stylingom, nalik na napukli lonac.
- Marki, to si ti?
- Ne, who the fuck is Marki?
- Ne palamudi, znam da si ti. Jedina znaš za, hm, raspravu o metodi u frizerskom salonu, jer si bila prisutna. Zašto me zekaš?
- A zašto ti okolo krekećeš kao krek-krek-krekpot o mom, još neobjavljenom, novinskom članku?
- Daj, Marki, rekla sam samo Anči i Đuki. I susjedima. Dobro, možda sam nešto spomenula i tokom neobaveznog razgovora u onom drugom salonu, gdje su mi od napuklog lonca na glavi složili kakvu-takvu frizuru. Pa što onda? Ne budi paranoična!
- A zašto ne bih bila?

Da, stvarno, ne postoji zakon protiv paranoje. Štoviše, mnogi su ljudi umjereno do, recimo, osrednje paranoični. Zašto ne? Zabavno je, a ništa ne košta. Osim malo živaca. Zato teorije urote i imaju dobru prođu. I na kraju krajeva, što fali urotama? Mnoge zvuče veoma zanimljivo i ruku na srce, treba imati izvjesnog talenta da se osmisli jedan naoko uvjerljiv, zaokruženi sustav. Eto, na primjer, planetarna urota crackpota bez sumnje bi bila hit na tržištu. Mogla bih napisati par knjiga, gostovati na televiziji, održati nešto javnih tribina i eto ga! Imala bih izvrsnu zanimaciju i usto – stalni izvor zarade. I molim vas, ako se u međuvremenu pojavi netko s istom ili sličnom teorijom da ne obraćate pažnju na dotičnog šarlatana. Uvjeravam vas da sam daleko kompetentniji crackpot od njega.

Lucy Fair, vaša dopisnica iz Zone sumraka



Post je objavljen 03.06.2010. u 19:53 sati.