Marketing
O DRAMI LJUDSKE EGZISTENCIJE
(Tomislav Ivančić, O smislu ljudskog života)
Zaista je mučno biti čovjek.
Čovjek je ostao sam sebi još uvijek zagonetan.
Otrkio brojne prirodne zakonitosti ali u sebi ostalo tajna.
Kao da se čovjek dodirnuo temelja svoga bića.
I čovjek se stalno pita TKO SAM ZAPRAVO ja.
KAMO ODLAZIM kad se pridružujem pokojnima? Zašto tako kratko živim?
Čemu ta nejednakost među ljudima? Zašto ne mogu dokučiti postoji li Bog?
I zašto smo tako nemoćni kad se trebamo osloboditi zla i patnje?
Tko je zapravo čovjek?
Gledamo ga u njeguvu hodu između rođenja i smrti...
Gledamo ga u tim beskrajnim upitnicima na koja on nema do kraja odgovor.
(...) TKO JE ČOVJEK, dakle? Tko sam zapravo ja? Jer besmisao je smrt čovjekova duha. Čovjek traži Misao koja ga je uputila u svijet.
Koji je Cilj njegova putovanja zemljom?
Gdje je usred toga veličanstvenog svemira. Čovjek mora naći smisao.
Godine prolaze... Čovjek samo zna da ČIM SE RODI OSUĐEN JE NA SMRT..
Približuje tom ponoru.
Zato se stalno postavlja pitanje: Kamo ja to idem?
Pitanje o čovjeku je temeljno pitanje današnje filozofije... (Coret...)
Temeljno pitanje KAKO DA SE ČOVJEK UHVATI U KOŠTAC SA SAMIM SOBOM, kako da otrkije svoje temlje, kako da se približi smislu...
(...) kad promatramo čovjeka vidimo da živi u dva svijeta: zemaljka i nadzemaljska dimenzija. Čovjek je ovozeman ali i izvan ove zemje
Živi svoju pshihofizičku ali i svoju duhovnu dimenziju.
Ne zna što ga do kraja određuje i TKO JE GOSPODAR njegove sudbine.
Dvije stvarnosti su u čovjeku stopljene u jedno. (...)
Čovjek može sebi osigurati hranu i odijelo, napraviti kuću i stvarati tvornice...
A neprestano nad njim visi pitanje: - a ''ODAKLE SI na zemlji'', ''tko te zapravo gurnuo u taj svijet?'' To je tuđi svijet. Tko je načinio priridu?
Ali ti si osuđenik na smrt čim prolaziš ovom zemljom.. GDJE JE CILJ tvojih životnih puteva?
Kamo idu tvoji koraci?
Čovjek jede pije i spava. On radi i zna da svim tim raspolaže. On dijeli svoje vrijeme, al neprestano ostaje pitanje: odakle sam došao, zašto patim i dokle će to biti...?
Čovjek odrasta i uči, ženi se i udaje, uvijek skuplja, odgaja djecu, ide u mirovinu i kupuje si i grobnicu a da ne zna kamo odlazi. Tu na zemlji ostaje njegov ostatak. Ostatak njegova tijela.
A da nitko ne zna kamo odlazi...
ČOVJEK JE KAO ISKRA IZMEĐU ROĐENJA I SMRTI.
ON JE KAO PUTNIK PREKO MOSTA, A NA MOSTU SE NE GRADI KUĆA...
Međutim svi mi se trudimo jer mislimo, kad nam je već život darovan bez našeg pitanja, -
mislimo tu bismo htjeli ostati, tu roditi djecu, tu napraviti kuću, tu uživati konačno, a ono pred nama stalno stoji: OPOMENA I STRAH - a što ako danas umrem, a što ako sutra obolim na smrt? A što ako mi se danas na putu dogodi nesreća jesam li SPREMAN i kamo uopće idem?
Čovjek se dakle ovdje na zemlji sprema da ovdje ostane stalno, (...) a kao da mu se neka sudbina smije u lice... Oduzima mu sve, smije mu se i odvodi ga odavde...
Čovjekov se život odvija između rođenja i smrti.
Zapravo se njegov život odvija i prije rođenja i poslije smrti.
Ovo što se događa između rođenja i smrti to nam je poznato
Ali ono što se događa do rođenja to znamo. Znanost....
Ali ŠTO ĆE SE DOGAĐATI POSLIJE NAŠE SMRTI O TOME ZNANOST NIŠTA NE ZNA ... Sve moguće religije svijeta ne znaju ništa.
Čovjek ima rodbinu, ima prijatelje, ima poznanike, ima roditelje, ima djecu, sunarodnjake ima istomišljenike, ... Ali kako vidimo svoju sudbinu nema u rukama
Rekao sam kao Damaklov mač... koji visi iznad čovjeka.
Dok je Damaklo sjedio za velikim stolom i uživao, a iza njega je visio mač na konjskoj vlasi
i samo jedan mali pomak - i mač mu pada na glavu i on je mrtav...
Ne zna kako će to biti i ne zna zašto i ne zna kamo ide...
I čovjek se uvijek postavlja pitanje: Zašto baš ja?
.... Nitko nije imun na smrt. Smrt mu se čini kao kazna
''Smrću je zemlja posijana.'' – kaže Mak Dizdar.
Čovjek sve ima, a opet postaje užasno SAM.
Nitko ne može trpjeti njegovu patnju.
U konačnici ja sam ću se susreti sa Sucem... (...)
Post je objavljen 01.06.2010. u 08:31 sati.