u nekom trenutku je život prestao biti bezbrižan. to je bila promjena koju sam s vremenom lako uspjela prihvatiti. shvatila sam da odrastam i da će s odrastanjem dolaziti i problemi, a s njima tuga, sreća, uzbuđenje, prijateljstva, zaljubljenost...bol.
s tom spoznajom nije teško živjeti jer je to lijepo. jer je to Život.
no, u nekom trenutku smo prestali biti djeca. kada se to dogodilo, ja ne znam i to me užasava. sve se promjenilo. počele su se događati ružne stvari, ali ne one dječje ružne, nego ozbiljne stvari. ja sam živjela n granici stvarnosti i snova, ali slijed događaja me zakopao u stvarnost. a ja ne volim stvarnost a zbilja ju želim zavoljeti. stvarno pokušavam pronaći nešto lijepo....možda se ne trudim dovoljno.
ali frustrira me to što kada mislim da je došlo do točke u kojoj je sve grozno i ne može biti groznije, postane još gore. i frustrira me to što se situacija primiri i zamiriši na bolje, i onda se opet sve vrati na staro.
i frustrira me to što se nepopravljivo optimistički nadam boljem, ali ono ne dolazi.
frustrira me to što ne znam kada će doći kraj tome.
imam jednu želju. samo želim sve bliske ljude zadržati uza sebe. ali bojim se. ne želim da dio života bude to da oni nestanu.
znam, dolazi bolje vrijeme.
dolazi ljeto, kraj škole, sunce, more, maturalac.
ali to je samo na površini.
a ono ispod nitko ne primjećuje.
....bili smo jednom najbolji, o nama su priče pričali.
i sad kad se sjetiš htjela bi vrijeme vratiti...
Post je objavljen 30.05.2010. u 22:42 sati.