IN MEMORIAM... (Enerik Gašpar)
Nisam raspoložena za pisanje, niti neko pjesničko izražavanje,
ali spomenuti moram...
Prošla je sedmica dana, nekako u ovo vrime, strefila me vijest da je umro... ćaća.
Nevjerojatno! A to jutro mi je pisa poruku: ''Kako si...?''
I naravno da razmišljam: A di je on sad? I kako je?
Je li ... u čistilištu?
Nadam se...
i molim da dođe u raj...
Pomoli se i ti... barem kratko...
........
... pronalazim stare stihove koji nose naslov:
MOJ OTAC...
a kad pogledate malo bolje... vidite... da sam mislila na OCA NEBESKOG...
a on je i moj otac... i otac moga ćaće...
........
MOJ OTAC
Moj Otac nema brkove
ni bradu
Moj Otac nema
auto ni poduzeće.
Moj Otac ne broji novac
I nema novčanika
a ni mobitel nikad
kupit neće.
Lice njegovo
nije namrgođeno
i nikad ne galami
ako vidi da negdje griješim.
Njegov osmijeh
me prati u stopu
pa se i ja, dok koračam,
Njemu blago smiješim.
Moj Otac
se ponaša
Kao da ima samo mene
A još nas puno ima.
Moj Otac
čudno zna
podijeliti svoju ljubav
svima.
Mom Ocu ne znaju svi
pravo ime
Oni ga zovu kako znaju
a ja ga zovem: Tata!
I kad god zovem
On je čudno tu
pa se ne strašim ni mraka
ni ljudi, ni rata.
Da nekom kažem
nitko ne bi povjerovao:
Moj Otac je …Kralj
I sve je njegovo
Dokle god pogled seže.
I tamo gdje snjegovi
pokrivaju planine
i tamo gdje sunce
po cijele dane žeže.
Moj Otac zna sve o meni
Ne samo prvi korak i prvu riječ
već i prvu misao
i još svaku, o bilo čemu.
Moj Otac zna
Koliko se puta
Okrenem prema Njemu
I od Njega
I opet
Prema Njemu…
...................
Eto, taj Otac... mi sad preostaje.
Onaj pvi Otac. Otac sviju nas.
Otac Nebeski.
Post je objavljen 27.05.2010. u 21:03 sati.