U zadnje doba buljim u knjige prekomjerno.Toliko sam se zakopala da nisam sigurna kako nazad.Gutam ih i uživam(uglavnom) u nekim drugim stvarnostima.Tuđim...ne mojim.I nekako mi se čini da sam pomalo izgubila sebe i da više neznam što treba činiti i kamo ići.Zar nije dosta te proljetne melankolije?Više me ni kava ne razbudi kao nekad.I onda dignem pogled i gle...vani je lijepo,sunčano jutro,ptice cvrkuću,irisi bliješte ljubičasto i trava je zbilja zelena.
Meni kao da vrijeme stoji...ili je prošlo...ne znam.Trebam se trgnuti iz učmalosti jer...treba ići dalje.Vrijeme nikoga ne čeka.
Post je objavljen 26.05.2010. u 07:19 sati.