Fascinantno je kako samu sebe uspijem iživcirati kad shvatim koliko dugo nisam pisala.
Ove godine? Ništa. Nula.
Volim pisati no često pišem u nekoj žurbi,s jakim osjećajem ili sreće ili tuge. Onda postovi izgledaju depresivno ili idilično,a u konačnici mi se to ne sviđa. Svijet nije crn ili bijel.
Volim umjerenost. Onda valjda pokušavam reći da je svijet siv. Ili žut.
Želim pisati o toliko toga,ali ne mogu pronaći riječi. Nepovezana nabrajanja gotovo su mi zanimljiva kao i detaljni opisi pejzaža.
Promatram 'svoje' društvo i pokušavam shvatiti svoju ulogu u njemu. Ima li je uopće? [da,ja sam ona koja uvijek ima špic.]
Nekolicina nas se udaljila. Pitam se kako će sve funkcionirat na praznicima i kasnije.
Ljubav? "if love was red then she was colour-blind"
Imala sam i to,donekle. Trajalo je oko pola godine. Bilo je predivno,no neostvarivo.
Mislim,i sad je super to,no ne više na onaj način.
Ponekad pregrizem jezik da ne kažem da mi je još stalo.
U biti,i njemu je. Samo to više ne govorimo. Postali smo svojevrsna tabu tema.
Možda...jednog dana.
Opet zvučim depresivno,al' zapravo sam više-manje flegma.
I trudim se uživati u svakom danu jer uskoro više neće biti vremena za to.
Da,vrijeme leti.
I baš zato želim iskoristiti svaki dan ne zamarajući se sitnicama.
Život je čudan.
Post je objavljen 24.05.2010. u 20:38 sati.