Da je meni netko rekao da ću završtiti na jednom techno house partyu, i to ne slučajno, rekla bih mu da je lud.
Al, što je još bolje, ja sam muku mučila da se tamo uopće nađem jer sam prekasno poslala zahtjev za press akreditacije, pa sam na kraju prevrnula pola Zagreba dok mi frend nije sredio kartu.
Dakle, ko da mi je zadnje u životu. Što mi bi? Ja sam inače ljubitelj tehno/house i ostalih varijacija taman toliko da ih mogu slušati jedno 15tak minuta do max pola sata, a ako sam baš negdje zalutala onda i do sat vremena, ali samo da radi društva ne kmečim.
Rekoše mi fanovih te muzike, Guetta je ništa, komercijala čista i ja velim "e to je za mene". Na to mogu ić.
Pa da konačno i ja odem nekamo i naplešem se satima, pa što košta da košta (ne u smislu para nego vremena i volje).
Prva stvar koja mi je pomutila plan je bila moja ozljeda noge, kada je bilo sasvim jasno da nema cupkanja štoviše, ima da sjedim ko penzionerka na tribinama.
I čak onda sam se još uvijek grebala za nabavit kartu. (jel to bilo moje drugo JA?)
No dobro, i tako ja pohodih Arenu i uz mene još jedno 16-tak tisuća što raspamećenih fanova, što slučajno zalutalih (maltene to ide u moju skupinu), "cajkaša" , i onih koji su prepoznali društveni događaj godine (do koncerta Lady Gage).
Sreća u nesreći je bila da sam dobila kartu na skroz gornjim tribinama i iz ptičje perspektive gledala masu tulumatora. Kad snimaš video klipove to je super stvar.
Ono što je bilo manje super je da sam već prije Guette na nekom od "pregrupa" DJ-a došla u napast da zamolim curu do mene da me lupi čekićem po glavi u nadi da mi se stvori kontraefekat jer jedan čekić pobija drugoga. Ipak, suzdržala sam se samubilačkih namjera.
Kada je stigao Guetta, s pravom sam očekivala najtvrđu komercijalu no to sam doživjela u dva slabašna seta od po 15-20 minuta, ostalo je bilo hard core. Meni. Fanoovima housa i techno je vjerojatno bio Čokolino.
Uglavnom snimila sam par videouradaka, a ako vam se čini da je zvuk loš, nije nego je urlanje publike takvo da ti se pokvari zvučna slika.
Nakon jedno sat vremena sam zaključila da moraš biti na teškim drogama da možeš slušati ovaj tip mjuze.
Iako, ekipa koja je stajala oko mene nisu djelovali kao teški ovisnici, niti sam ih primjetila uzimati bilo što bijelo, sivo, žuto, pilulasto ili što drugo. Lako moguće da su bili slučajniji prolaznici kao i ja.
Nakon dva sata sam zaključila da uz moj mora da postoji paralelni svijet s ljudima drugačijeg organizma i naročito slušnih receptora.
Nakon tri sata (i nakon što još uvijek nisam čula nijedan "normalni" hit) bila sam odlučna da ja ovakvu mjuzu mogu puštat palcem lijeve noge, dok istovremeno lijevom rukom tipkam novi post na blogu, a desnom peglam košulje.
Nakon četiri sata, nakon što mi ama baš nitko nije ponudio ecstasy ili nešto jače da prebrodim slušnu krizu, makar je meni i dalje bio favorit čekić, otišla sam doma.
Na putu sam otvorila sve prozore u autu i nabila AC/DC do daske. I poslije blažena zaspala.
A čujem da su blaženo zaspali i ovi kaj su se blaženo nafiksali Davidom Guettom.
S koje god strane okreneš, ispada da živimo u bajci. Blago nama!
još 3 videoklipa na mom kanalu na jutjubu
Post je objavljen 23.05.2010. u 21:50 sati.