Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/napalm

Marketing

TRAMVAJ BR. 11



Stajao je na tramvajskoj stanici, glave uvučene u ramena s rukama u džepovima. Bila je zima i to u svoj svojoj jačini, sivoći i naizgled beskonačno duga. Mada je znao da ništa nije beskonačno pa ni zima. Zapalio je cigaretu i otpuhnuo dim u zrak, u hladnoću, negdje gdje već odlaze sve stvari, kao i dim cigarete. Više je nema i to je to. Jedno se mjesto u redu pomaknulo. Nema više ruke koja je odnosila vrućicu njegovog djetinjstva, nema pogleda zabrinutog, upitnog, ponekad prijekornog. Životi se gase kao svijeće, doduše neki u jednom dahu, neki tinjajući, ali se gase. Osjećao je knedlu u grlu, nešto što se nije moglo isprati rakijom ma koliko se trudio. Još malo izdrži, misli u sebi, još malo i stići će tramvaj broj 11, broj 11, broj 11, mrmljao je novu mantru. Pomisli koliko je ljudi na toj stanici, a bio je sam kao nikad prije. Kad bi bar mogao zaplakati kao nekad kad je bio dječak, a ona bi ga zagrlila dugo, dugo, bez riječi. Kad bi bar mogao potrčati, viknuti, zgrabiti djevojku u crvenom kaputu i reći; nema je više… Da može nazvati prijatelja, sestru i pretočiti dio te boli u tuđu čašu. Zabiti glavu u ženino krilo i sakriti se u mirise prošlosti, mirise kuhinje i svježe opranog rublja. Ali stoji tu na tramvajskoj stanici, smrznuta srca i smrznuta lica, ukopan u sadašnjost. Kakvog to ima smisla? Nema tu utjehe. Ni riječi ni suze ni tapšanja po ramenu ni sažaljivi pogledi neće pomoći. Život neumitno ide dalje. Ulazi u tramvaj i odlazi prema zapadu, prema predgrađu, prema smrti.


Post je objavljen 22.05.2010. u 00:09 sati.