tužna sam. ne zbog vremena u kojem živim, već zbog ljudi koji žive u njemu. naravno, ne svih. jer ljudi su čovjek po čovjek, ne rulja, ne masa, ne glina(mol). ja bih dur, vedrinu, radost, čistoću. povraća mi se od muljanja. od blebetanja. od kenjaže. od zajebancije ovih u saboru. besramnika. malih ljudi besramnika. nemoćnih u pameti. moćnih da barataju samo pojmovima vi prije i mi sada. nema tu budućnosti.
čudim se, jako se čudim horvatinčiću. što mu je to trebalo? zbog čega se ne zaustavi? ima love, nije u takvom problemu da se ne može zaustaviti poput nekih s kojima moramo kroz život. nije. otići će i preseliti na onaj svijet kad-tad i vremena će ga se sjećati po grdom. a nije trebalo biti tak. to je jasno ko nebo bez vulkanske prašine, al eto, rastužuje me.
ne volim mase ni revolucije tog tipa. okej, jučer je bilo četri soma ljudi, okej. al uz masu uvijek nekako skidam manipulaciju. pa sad, nije ni tako teško biti pozvan na linč party. i stići na linč party. sad su svi tu. ipak, ja nekako volim pobunu čovjeka. samog čovjeka. pa onda ono što slijedi. da on na kraju ostane sam. sam pobjednik. opasan tip usred trga kojem se boje prići. jer je čovjek. sam.
i jebemti te podjele i te ocvale političke njuške. jebemti taj duhovni pederluk u kojem se uvijek moramo pitati tko stoji iza koga. pa zar smo stvarno zaboravili da postoji čovjek? zar i u vrijeme kad masovno šaljemo svoje najmilije na potvrdu vjere. kaj je to? kakav je to teški glib. kakva sramota. kakav rasap. to curi ko nafta i zagađuje. oduzima kisik.
noćas ću misliti na čovjeka. jer mu je teško. o, znam kako
Post je objavljen 19.05.2010. u 22:44 sati.