Marketing
'Znala sam da prava ljubav treba da se uzme. Nikada nisam poverovala u naivne priče o tome kako će sama da dođe. Kako treba sedeti i čekati, a onda kada ti srce zaigra za nekim ko i tebe poželi - eto je, stigla je.' (Goran Milašinović; Maska Sofije de Montenj)
Sve se moglo odviti i daleko vulgarnije no što jest, a ovo zapravo uopće nije bilo prostački, bezobrazno, lakomisleno.
Vrlo bih se vjerojatno i tada dopustila zavesti, ali onda bi moja predaja bila jedno više fiziološko ostvarenje, čudesan animalistički poriv, tek jedna više biološka slutnja o imitaciji čina reprodukcije.
Nisam još srela nekoga tko je igrao takvu igru - tražio mnogo više od simpatičnoga trepetanja i pućenja usana; prvi ljubavnik koji je na sebi svojstven način ipak tražio da budem pametna, mnogo više od simpatične, duhovite, glasne plavuše, koja će ujutro, dok bude kvasila bose noge u lokvama na putu do kuće, lagano zaboravljati svoga noćnog suputnika.
Kažem, sve je moglo biti tako obično i jednako tisućama intimnih susreta stranaca u noći.
Bukowski bi od toga napravio golu butinu koja se presijava na svjetlu koje dopire kroz prozor jeftinoga bordela, a Coelho bi napisao čitavu povijest nekakve duhovno prazne žene koja se u tom trenutku budi i čitav svoj život do tada i od tada počinje tumačiti s religijskog aspekta toga što se odvilo.
Neka su iskustva zanemariva, kao i lica ljudi s kojima smo se budili kada bi nas tjelesne želje do te mjere obuzimale da bismo se, u nedostatku odlučnosti da se odupremo, jednostavno pustili, neki bi put vrištali, neki puta bi to iskustvo bilo bljutavo poput šalice čaja iz kafe - automata na kovanice. Ali bismo svaki taj puta umili svoje lice jednako neispunjeni zanosom divljačkoga čina u koji smo se upustili. Sveli smo sebe na nekoliko otrcanih rečenica i karakteristike svoga fenotipa na koje se nekome 'diže'; istina, naše je tijelo možda doživjelo nekakav vrhunac, ali je naša ljudskost bila toliko degradirana da si nismo dopuštali o tome razmišljati jer smo mislili da ćemo povratiti od samosažaljenja ako se sagledamo iz svih kutova toga što se dogodilo. Ne iznosim nikakve silno moralne zaključke jer nisam ni sudac ni porota, a Boga evociram (zvučat će uvredljivo onima koji se smatraju vjernicima, pa se odmah ispričavam za nelagodu koju će ova izjava izazvati) samo kada do te mjere zabrazdim da se sve ostale ideje rasplinu. Svoj osjećaj za ispravno uglavnom analogijski gradim sa svojim odrazom u zrcalu: primijetim li gađenje prema samoj sebi - to je krivnja.
Sva ta silna upiranja prstom i hvalospjevi općeljudskoj pravdi nepotrebni su kada se dovoljno stišaš i poslušaš vlastito disanje. Uobičajeno poistovjećenje 'mirne duše' i 'mirna sna' nije mi dovoljno konkretno jer me uzbuđenje zna držati budnom danima, a da je ono vezano uz tek jednu više bujicu ideja o kojima moram razmisliti, koje moram zapisati. Ne postoji toliko 'kriv' čovjek koji neće pasti u san nakon pet dana budnosti. Pritom ne govorim kako sumnjam u stvarnost superega, nego se isključivo podupirem nekakvim fiziološkim činjenicama.
Ovoga puta ne postoji ni najmanja indikacija da sam postupila protiv sebe. Lice ovoga ljubavnika mi se prohtjelo pamtiti, ali ne iz nekakvog glasnoga hira ili zbog nostalgije. Ne... Samo želim imati barem fusnotu u podsvijesti da sam jednom pristavši biti ono što želi postala ono što sam željela biti - žena.
[Tko se usudi neka posluša: http://www.youtube.com/watch?v=eGPPDV8wBOQ&feature=related ]
Post je objavljen 17.05.2010. u 22:35 sati.