Pregled posta

SIROMAŠTVO

Jedan od tri redovnička zavjeta oko kojeg su se u povijesti redovništva najviše koplja lomila!
O njemu se uvijek pričalo i još se uvijek priča naširoko i naveliko.
Zbog njega su se stvarale nove Redovničke zajednice (treba samo pomisliti na Franjevački Red koji ima tri ogranka, a razlog tome je ponajviše zavjet siromaštva).
Zbog njega su i Pape tijekom povijesti morali intervenirati.
Na kraju krajeva, to je bio najomiljeniji redovnički zavjet našeg sv. Franje.

Prvotna zamisao svetoga Franje je bila: “živjeti u potpunom siromaštvu, bez posjedovanja ičega“.
Ovu Franjinu zamisao, htjeli mi to priznati ili ne, danas je gotovo nemoguće živjeti.
Život u samostanima podrazumijeva posjedovanje materijalnih sredstava za njegovo održavanje.
Studij, koji je podržao i sam sv. Franjo, je nezamisliv bez materijalnih dobara.
Svakodnevne aktivnosti, kao i karitativne aktivnosti fratara također podrazumijevaju materijalna sredstva.

Poznato je i “duhovno“ tumačenje zavjeta siromaštva, tj. “imam sve što mi treba, ali ne posjedujem ništa“, ili “nevezan sam na ono što imam i posjedujem“...
Takva “duhovna“ tumačenja zavjeta siromaštva su često bila isprika za zlouporabu istog zavjeta.
Često puta i danas vidimo, nažalost, one koji su “nenavezani“ na svoj Mercedes ili BMW, ili “ne posjeduju“ najnovije modele moderne tehnike, već ih “samo koriste“...

U novije vrijeme, barem ovdje gdje ja studiram, fratri iznova otkrivaju “pravu i izvornu“ karizmu svetoga Franje, a s time dolazi i do naglašavanja siromaštva kao vrhunskog franjevačkog ideala.
Ostavljaju župe i svetišta, (ne svi, naravno!) napuštaju samostane i posvećuju se “putujućem propovijedanju“ proseći po restoranima i kafićima.
Čini mi se kao da su zaboravili na 800 godina Franjevačkog Reda, kao da su zaboravili da je “povijest učiteljica života“.
Žele preskočiti tih 800 godina u kojima se franjevački pokret razvijao i u kojima je svijetu dao bezbrojne svece i učitelje duhovnog života.
Kao da žele preskočiti zasluge svih naših “franjevačkih predaka“ i sve ono što su nam oni namrijeli. Kao da žele oživjeti sv. Franju (koji je i sam rekao: “Ja sam svoje učinio, sada je na vama red!“).
Kao da ga žele imitirati, kao što papiga imitira čovjekov glas, bez razumijevanja i shvaćanja.
Franjo nikad nije ni želio vlastite imitatore, već sljedbenike Kristove.

Franjevački pokret je jedan od najvećih u katoličkom svijetu (muški redovi, ženski redovi, svjetovni red, Frama...).
Ne isplati se, zbog imitacije nekakvih “novootkrivenih“ ideala, zanemariti cijelu našu povijest i sve ono što su franjevci do sada učinili.

Sjetimo se samo naših fratara u Bosni za vrijeme turske okupacije koji su jedini imali pravo ostati na okupiranom području i bili su jedini dušobrižnici svome narodu.
Morali su Turcima plaćati danak (i krvlju i novcem) kako bi mogli ostati na tom području. Ima jedna zgoda (neznam jel se radi o vremenu turske okupacije ili poslije toga): kao što je običaj kod nas fratara, svakih nekoliko godina franjevački poglavar (general Reda) pošalje vizitatora (fratra koji mora “izvidjeti“ stanje) u određenu provinciju (pokrajinu).
Tako su poslali jednog fratra Talijana da “izvidi“ i posjeti naše fratre u Bosni.
Bila je zima (a znate kakva je zima u Bosni!), a on, jadničak, došao u sandalama i bosih nogu kako bi primjerom pokazao kako treba živjeti zavjet siromaštva – možete zamisliti kako je završio na cičoj bosanskoj zimi...

Zavjet siromaštva se može živjeti i na krivi način: netko će osjećati grižnju savjest i za svaku potrošenu lipu, bez obzira na to kako je potrošena ta lipa; netko će do te mjere biti “opsjednut“ tim zavjetom da će sve gledati kroz prospektivu uštede i na sve će stvari gledati kao potrošnju i bacanje novaca – tko živi siromaštvo na taj način postane “opsjednut i zarobljen“ novcem i njegovom potrošnjom, za razliku od nekoga tko ne živi “siromašno“ jer u svom činjenju dobra drugima ne gleda koliko košta ovo ili ono, ne zanima ga koliko košta “činiti dobro“!

Što li je onda taj “blaženi“ zavjet siromaštva i kako ga živjeti danas?

Prije 5-6 godina smo imali jednu duhovnu obnovu koju je vodio naš fra Bonaventura Duda.
Tada je rekao jednu stvar koja mi se usjekla u pamćenje do dana današnjeg.
Rekao je: “Nije bez razloga 5. poglavlje našeg pravila stavljeno prije 6. poglavlja!“
Objašnjenje: Pravilo Reda Manje Braće, koje je napisao (tj. izdiktirao) sam sv. Franjo, u 5. poglavlju govori kako sva braća moraju raditi.
Još je Franjo rekao o radu: “Ja sam svojim rukama čitav život radio i radit ću i želim da sva braća rade i tko ne zna raditi, neka nauči raditi“, jer „vrijedan je radnik svoje plaće“, a time se „izbjegava lijenost i besposlica“.
U 6. poglavlju govori se, pak, kako braća, ako im bude potrebno i ako im nedostaje dobara od one plaće koju su primili za rad, mogu se uteći ljudima proseći ono što im je potrebno za život.

Umjesto da se odreknemo svega što su nam naši fratri namrijeli, treba zasukati rukave i raditi s onime što smo naslijedili.
Nitko neće zamjeriti ako koristimo razna sredstva za činjenje dobra i ako time pomažemo drugima, ali će zamjeriti ako se ta ista sredstva (makar bila i u malenim količinama) koriste na loš i egoističan način!
Konkretno, bilo bi besmisleno zamjerati nama da koristimo internet i kompjuter, ako samo uzmemo u obzir ovaj naš “onlajn časopis“ i ljude koji su na njemu pročitali ili vidjeli nešto što im je pomoglo u njihovom duhovnom i vjerskom rastu i obrazovanju.

Zato siromaštvo najbolje opisuje jedan pojam (kako reče jedan profesor), a to je – besplatnost. Sav naš rad ne smije biti usmjeren prema zaradi ili obogaćivanju (materijalnom), već sav naš rad mora biti obilježen besplatnošću (što ne isključuje, da budemo iskreni, primanje darova i milostinje, tj. “nagradu“ za taj rad). Naš rad mora biti najprije usmjeren duhovnom obogaćivanju ljudi i nas samih.
I još jedna misao o putujućem propovijedništvu kao ostvarivanju ideala siromaštva. Kao što svi znaju, fratre premještaju (više-manje) svakih 5-6 godina (osim iznimki). Moram priznati, iz vlastitog iskustva, da je svaki premještaj koji sam dobio bio dosta težak. Zašto? Zato što, u svakom mjestu gdje sam bio, upoznao sam dobre fratre i dobre ljude (a takvih, fala Bogu, ima puno!) s kojima sam se povezao i zbližio. Premještaj je za mene značio ostaviti sve te ljude i ići dalje, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nikad nisam ni upoznao te ljude. Ostati povezan s tim ljudima, s jedne strane, je naša dužnost, ali s druge strane, bilo je teško nastaviti živjeti u novom okružju, gdje je sve novo, gdje te nitko ne poznaje i gdje sve međuljudske odnose moraš graditi iznova. (Sada mi dolaze u sjećanje riječi našega sv. Franje: “Krenimo braćo iznova, jer do sada nismo ništa ili smo malo toga učinili!“) Ne treba zaboraviti sve te ljude (to je nemoguće!), ali opet, ako ostaneš previše vezan za njih, postane teško prilagoditi se novoj okolini i prihvatiti je takva kakva je. Neznam kako drugima, ali čini mi se da je teže ostaviti (ali ne i zaboraviti!) osobu s kojom si se zbližio (a o obitelji i prijateljima da i ne pričamo), već ostaviti bilo kakve materijalne stvari! Zato mi se čini da “putujuće propovijedništvo“ nije zaboravljeno u našem načinu života i da siromaštvo kao ideal nije zapostavljeno.

Kao što reče apostol Petar: “Srebra i zlata nema u mene, ali što imam - to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina!“ (Dj 3,6) Što imam to ti dajem - za džabe, jer nema sreće u srebru i zlatu, sreća je tamo gdje se dijeli ono što se ima! Zato mi moramo birati između dvije opcije: ili “plakati“ nad onime što nemamo (tj. imamo) i time se hvaliti kao idealom siromaštva ili ono (ponajprije, duhovno) bogatstvo što imamo, dijeliti sa drugima obogaćujući i druge i sebe!

Parlamentarni izbori možda nisu u blizini, ali mislim da će svatko znati odabrati između ove dvije opcije! ď�Š

MIR I DOBRO!


Post je objavljen 17.05.2010. u 15:13 sati.