Ono što je trebao biti tek bijeg od lošeg poslodavca, pretvorio se u najbolji posao na svijetu. U prvoj prostoriji na početku dugačkog hodnika, stala sam uza zid i znatiželjno gledala sve te ljude. Nisam se morala predstavljati. Svi su me očekivali, i sa smješkom dolazili do mene da se upoznaju. Za tri dana znala sam svih 50 ljudi. A smješak im nije sišao sa usana pune 3 godine.
Onda se ogodilo ono loše. Glavni klijent prekinuo je suradnju. S njim se ugasilo i 10 radnih mjesta. Firma nam je kupila 3 mjeseca za predaju posla. Prvi mjesec smanjen nam je radni tjedan na 4 dana. Drugi mjesec dobili smo otkaz. Nas 10. Hrabrih boraca. Članovi tima. Što rade prljav posao za puno para.. I hrane. Sve.
Dan kad su se dijelili otkazi provela sam u muzeju. Naime, to je bio onaj peti dan u tjednu, koji sam imala free. I te prve srijede u veljači dok sam šetala hodnicima MSUa koristeći blagodati besplatnog vodstva, moj ljubljeni direktor dijelio je otkaze. Onako decentno. Mirno. 1 na 1. Sa ipak više suosjećanja nego kurtoazije.
“Pomalo apsurdno”, mislila sam si dok sam sljedeći dan slušala šapat na hodniku. Dok ja sagledavam umjetničku osudu sistema, sistem mi kuca na vrata. Taj dan nakon, samo sam čekala da diša odradi taj razgovor jer je negativa energija natopila zidove, stropove, parkete a njena isparavanja ledila su krv u venama.
Konačno me pozvao gore. Sam razgovor nevrijedan spomena. Samo feeling poslje pamtim. Nakon petominutnog razgovora nazvala sam mamu. Imala sam potrebu objaviti. Bila bi rado popila jedan pelin da upotpunim dojam a i diši bi dobro došao jedan. On je imao 10 ovakvih razgovora. Al da bi proces dobio epske razmjere, neposredno nakon otkaza morala sam na prezentaciju kod klijenta.
Dok me raspjevani vozač vozio na neželjenu destnaciju, nakratko mi je pozlilo. Vozač je predložio da se vratimo. Poželila sma nestati al me to nikud ne bi odvelo. Progutala sam slinu, poglasnila radio i rekla da požurimo jer ću biti brzo gotova. Sa zadnjim atomima snage ušetala sam u bijelo preizdizajnirano predvorje multinacionalne kampanje i pozdravila vesele portirke. Voljela sam te portirke. Zadnje utočište ljudskog. Nakon prolaska kroz detektore, kao da prestaje dodir sa svijetom, sve je tako bijelo, hladno, klinički, sterilno od bilo kakvih osjećaja. Inače, kao predstavik agencije, nastojim to promijeniti. To mi je posao, da ispunim suncem prostoriju i osmijeh sa svog lica prenesem na delegaciju klijenata kojima ću prodati još jedan kul koncept. To sad činim zadnji put.
Prošlo je dobro. Neću se morat vraćat. Bježim u grad i kupujem tenisice. Jedne od onih koje ne trebam. Kao da čekam da i ovo malo što imam u novčaniku nestane. Jer ne mogu zamisliti taj osjećaj da nemam. Dosta mi je iščekivanja, želim se s tim problemom suočiti što prije.
Nakon tog nalazim se sa prijateljem. Spontano odlazimo na večeru. Mažnjavam biftek u umaku od tartufa. Osjećam se bolje. Puno bolje. Prežderana i sa ogromnom vrećicom, odlazimo na cugu koja se pretvara u 5 cuga i zatvaranje 3 lokala. U petak ujutro budim se kod frendice. Najgore je prošlo. Bazdim. Nisam došla doma. Izgledam kao krpa za pod. Krpa s novim tenisicama. Sretna krpa. Odlazim na posao. Prvi dan kraja.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Break up. Sve smrdi na ušljivi prekid. Sa dečkom kojem su roditelji zabranili nepoćudnu vezu. Pa ne znam da li da se ljutim na dečka ili roditelje. Nije da se tu puno toga može promijeniti. A pogotovo ne osjećaj da si trajno sjeban.
Voliš svoj posao. Kolege. Čak i firmu. A onda ti daju otkaz jer je klijent zbog kojeg se 3 godine znojiš, sekiraš i rušiš rekorde u prekovremenima otkazao suradnju. Bez razloga, pardona, čak i bez hate maila u kojem ti nabroje 200 razloga zašto te mrze.
U uredu je sablasno tiho. Ko nakon 7 egipatskih zala. Glasna tišina, i tu i tamo negodovanje onih koji ne znaju sačuvati dostojanstvo.
End of Pt 1
p.s. ovo sam pisala prije godinu dana. dobrim dijelom to je bio razlog što je od lapsuscalami ostao samo lapsus. ok je sad. sve po starom. otkaz je jedno važno iskustvo. shvatiš da si zamjenjiv i kad stvarno dobro obavljaš svoj posao.
Post je objavljen 25.02.2011. u 19:12 sati.