Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hana44

Marketing

U iščekivanju godišnjeg odmora

Iako je već polovica svibnja, vani već danima rominja neka odvratna kišurina koju ne podnosim isto tako kao što ne podnosim rano proljeće, pelud, komarce, alergije, gušenje u prsima, crvenilo očiju i sve ostalo što rano proljeće sa sobom donosi. No bez obzira na vremensko razdoblje i hladnoću, ja sam već pomalo u mislima na moj godišnji odmor i odlazak na more, koji nebih propustila ni za što na svijetu, pa makar nakon toga bila u još većem minusu na tekućem i još većoj krizi i recesiji. Ipak znam da neće sve biti tako crno jer ja sam jedna od rijetkih sretnika koji danas rade i redovito primaju, čak i solidnu plaću za današnju situaciju u Lijepoj našoj, pa nemam što kukati, što bi morali reći ljudi koji rade za 2-3 tisuće kuna i još čak niti neznaju da li će ih dobiti. No pustimo sad to. Smeta me što neki, meni čak i bliski ljudi, smatraju kako je odlazak na more luksuz, kako moraš imati puno novca da bi išao i kako si to samo rijetki mogu u današnje vrijeme, krize i recesije priuštiti. Smatram da su potpuno u krivom, jer ne mjeri se provod na moru količinom potrošenog novca, već isključivo zadovoljstvom koje čovjek osjeća pri samoj pomisli da će putovati i činjenicom da ćeš se malo udaljiti od svoje svakodnevnice, bar na tih, u mojem slučaju 7 dana. Dok sam bila vrlo mlada, pogotovo kad je moja najstarija kći bila mala, iako vremena u bivšoj Jugi nisu bila sjajna, moj muž, dijete i ja, nekoliko godina za redom odlazili smo na ljetovanja u hotele (Šibenik, Pula, Novalja), naravno uz financijsku pomoć mojih roditelja, budući da su nam za boravak 7 dana u hotelu trebale naše dvije plaće. Tada nam je takav način ljetovanja odgovarao, iako smo se morali prilagođavati kućnom redu koji je vladao u hotelima, vremenu u kojem su se servirali pojedini obroci, presvlačenju prilikom odlaska u restoran, jer nije bilo poželjno doći u kupaćem kostimu te nizu ostalih rituala koji su vladali u hotelima. Danas bi me takav način ljetovanja izludio i najviše mi odgovara najam privatnog apartmančića, da apartmančića, od maksimalno 30 m2 sa bračnim i pomoćnim ležajem jer čemu plaćati veći, ionako ne boravimo u njemu osim spavanja, a najvažniji dio apartmana mi je terasa. Sav naš cjelodnevni boravak u apartmanu uglavnom se odvija na terasi, počevši od zajedničkog jutarnjeg rituala ispijanja kave, ručka u ranim popodnevnim satima kad se vratimo s plaže pa do večere nakon Dnevnika i sjedenja i pijuckanja s prijateljima ili kumovima i sve to u nekoj neobvezujućoj garderobi. Zapravo me prije nekoliko godina jako obradovao slučajni, iznenadni susret, s kumovima moje najstarije kćeri, jer nisam čak ni znala da ljetuju u istom mjestu i u isto vrijeme kad i mi. U posljednjih nekoliko godina na moru dosta smo se družili i sa mojom najboljom prijateljicom i njezinima, bili svaki dan zajedno na plaži, odlazili jedni k drugima navečer, iako baš i nismo stanovali jako blizu, no večernja šetnja do njih i natrag bila mi je ugodna te je kroz tih nekoliko dana postala pravi ritual. Shvatila sam kako je puno zanimljivije imati društvo na moru, pogotovo nekog s kim si vrlo blizak i u svakodnevnom životu, a naša su zajednička dnevna druženja uglavnom počinjala na plaži, ujutro oko 10 kada bismo nas dvije uglavnom komentirale natpise u dnevnom tisku, moja najmlađa kći i njezina kći, koje su skoro vršnjakinje, zajedno su se zabavljale kupajući se i sunčajući, jedino mi bilo ponekad žao mog muža koji se uz nas pomalo dosađivao, budući da njezin muž zbog poslovnih obaveza nije cijelo vrijeme bio sa nama, već svega dan ili dva. Ritual druženja se ponavljao i popodne, kada smo se oko 5 znali ponovno naći na plaži, pa sve do 8, odlazeći tada ili kod nas ili kod njih, zajednički pripremajući večeru, pa nakon večere zajedno prošetati gradom ili sjesti na sladoled, pa sutra opet sve iz početka.
Mojoj rodbini koja živi vani, a uglavnom posljednjih nekoliko godina dolaze na godišnji na naše more, neshvatljivo je kakvo mi je to ljetovanje ako sama kuham i ako ne boravim u hotelu sa najmanje 5 zvijezdica, sa pansionom i bazenom, isto tako kao što je meni neshvatljivo zašto oni odlaze na naše more svake godine u mjesecu listopadu i što u to vrijeme rade tamo. No interesi i planovi svih ljudi nisu isti pa kao što se ja sa mojim mužem i najmlađom kćeri svake godine početkom kolovoza jako lijepo provedem u malom apartmančiću, u meni jednom predivnom gradiću srednje Dalmacije, tako se zasigurno i moja rodbina lijepo provede u listopadu, u nekom boljem hotelu, svake godine u drugom gradu. Pretpostavljam da ću već za dva dana znati detaljno datum i apartman koji ćemo ove godine iznajmiti, svakako u gradiću koji sam spomenula, jer očito kako imam sve više godina, više nemam volje ni živaca opet iz početka upoznavati neku novu sredinu, neki novi gradić, proučavati njegove običaje i navike ljudi, kad se u ovom, u koji ću ići četvrtu godinu za redom, osjećam kao doma.
Do nekog novog druženja, ostajte mi dobro i mislite na ljeto i godišnji!


Post je objavljen 15.05.2010. u 14:24 sati.