- Kako je moguće da jedan obični pijanac nakon svoje smrti dobije više medijskog prostora od mlade novinarke pune života, radosti i optimizma koju je Onaj gore prerano i tako grubo povukao k sebi? A i onaj Malnar je otiš'o u kurac kad se od onih lirskih putopisa srozao na cirkus talk show sa bolesnicima... – čuo sam u nekoliko navrata ovih dana.
Neka je laka hrvatska zemlja i Ivi i Ševi. Oboje su dosegli svojih pet minuta slave i oboje su otišli, on prerano, a ona puno prerano. Malnara pak tek rijetki prihvaćaju kao mecenu nekoliko izgubljenih duša koje se nisu snašle u zadnjih nekoliko decenija drugog milenija. I simbiotski je to njihovo lutanje upakirao u proizvod nazvan „Noćna mora“ kojega mnogi osuđuju da je tek morbidni igrokaz ismijavanja ljudske nevolje, ne shvaćajući pritom da mu upravo oni podižu publicitet i da su oni ti koji se smiju. Jer ismijavanje bez onih koji se smiju ustvari to i nije.
Ako je put do Pakla popločen dobrim namjerama i ako je Ševino poimanje Pakla sličnomome – da je to ustvari klingonska krčma kojom osim boca često lete i barske stolice, onda sam siguran da on sada sjedi Vragu s desna kao Dionizov glasnik i skida ekipi sve s neba jer su mu se dotakli ušiju. Nekako se boji sjest za kartaški stol, jer prepošten je da bi parirao svim tim varalicama i lopovima ni neznajući da špil nakon nekoliko dijeljenja ima barem desetak aševa viška. Svejedno nema panike jer dobro se snalazi u degustacijama sa prave strane šanka gdje je u tijeku „Happy Eternity“ umjesto sretnog sata, a prva tura je na kuću. Taman kad se zagrije s par rundi cuge otić će do onog najmračnijeg kuta pozdravit s par pičkih materina, onako po protokolu, Frenkija, Slobu i Alija. Sudeći po opruženim nogama preko noge za svakog od trojice ne može se promašit kako su stalni gosti ovdje i da i sam Vrag na njih plaća amortizaciju. Nikad neće zaboravit iskrivljeni kiseli osmjeh na oćalinkovom licu, koji gotovo da je bio kiseliji i od vina kojim je trojac kratio vječnost. Budući da Petar iz kadrovske gromoglasno najavljuje nove goste, dok se bude zagrijavao, našvrljat će si na rukav imena onih čiji ulazak ne bi volio propustit. Mnogima da se pokloni, a neke i da izžviždi. Ostao je i Jaranu dužan veliki zagrljaj poslije onakvog „juleđija“ prije karmina na kojeg je i sam pustio nostalgičnu kap.
Nema tu nikakvih Danteovih krugova jer je svima sve ravno. Utješit ću i sve nas sa barem jednim porokom koji ćemo dobit šansu da zagrlimo Ševu, da je s natpisa na ulazu „Ostavite svaku nadu vi koji ulazite“ od silnog partijanja otpao nastavak poruke „... da ćete ikad htjet izać!“.
Samo par stotina metara iznad ove idile je jedna druga idila. Disciplinirano u vrsti stoje ozbiljnog pogleda i tiho pjevušeći, lica čija su se tijela stopila s bjelinom okoline. Pjesmuljci jesu vedri i lica jesu sretna, ali nema kartanja. Jedino zajedničko što imaju ove dvije idile je skladište s namirnicama. U jednom dijelu uz stepenište prema dolje porazbacane su vreće s karbunom i posloženi frižideri iz kojih se osjeća miris krvi kojim bi se podičila svaka mesnica. Uz stepenište što vodi prema gore, uredno su poslagani light jogurti, kante posnoga sira i med nemasno mlijeko. Nekako imam dojam da je mjesto radnje gozbe jaganjčeve, spominjane na svakom misnom slavlju kršćana, u klingonskoj krčmi...
Zvonit ću runde na šanku draga Iva, dok ne budem siguran da si zaslužila svoja krila... R.I.P.
Post je objavljen 13.05.2010. u 22:18 sati.