Obukla sam crveno
jer korota je danas neke drugačije boje;
mi ne umiremo sada, mi živimo umirući.
Vani se začuo pucanj.
Ne, zasigurno mi se pričinilo
pa sam osjetila poriv da klonem
da izgubim osjećaj sebe
da zaboravim tko sam, kako i gdje sam.
Kako drugačije istinski nestati
nego se skrivećki ukrcati
u tvoj id? Obuzeti te poput zloduha.
Moram, oprosti.
Ja sam u proljeću, rani bršljan,
dovoljno snažna da ne padnem,
dovoljno nježna da ne osjetiš
kako se gubiš.
A ti u jeseni,
hladiš, lediš, smrzavaš
mi stopala. Previše dugo stajala sam bosa.
Uvenut ćeš, želja će postati fusnota,
biografska jedinica umrla u mojim grudima.
Nemirna sam,
vremena je sve manje.