Ponekad padanje zamijenimo za let.
Čini se da ne vidimo razliku između snage i slabosti. Između smijeha i tuge. Nema razlike. Uistinu. Svoje slabosti prodajemo za snage, da nitko ne bi primijetio da smo slabi. Plačemo kad se smijemo. Smijemo se kad plačemo. Možda vi ne, ali neki djelovi moga života su mi presmiješni da bi mi bili tužni.
Znam izvesti najluđu stvar u najglupljem trenutku. Znam ispasti moralni pobjednik.
Što mi vrijedi moralna pobjeda kada sam realni gubitnik?
To je pitanje mirne savjesti. Da mogu jednog dana reći - ja sam moralni pobjednik.
Nakon te rečenice, opet ću se vratiti u svoju zelenu sobu i voljeti svoju samoću, jer u samoći me nitko ne može pretvoriti ni u kakvog gubitnika - ni moralnog, ni realnog.
To je sve relativno. I gubitci, i uspjesi, i suze i smijeh i let i pad.... pogotovo let i pad.
Mislila sam da letim, a onda sam shvatila da sam zatvorila oči i pustila se da padam. Vjetar u kosi mi paše, pa makar bio vjetar padanja, a ne vjetar letenja.
No, ipak... ponekad se sjetim jedne bitne stvari:
Svaki put kad pomislim da padam, sjetim se da sam ja ta koja odlučuje kada će poletjeti.
Raširim krila i pustim tvoju ruku.
Padni sam, ja letim.
Oči boje borova. Oči boje neba. Oči boje zemlje nakon kiše. Oči boje akvamarina.
Pusti me da se utapam u mirisu ljeta.
Odjebi.
(psovka ne paše na kraju, ali morala je ići, uistinu jest, hehehe, moram ja ostati ona drska mala neukrotiva djevojčica, koju možeš poželjeti, ali ne možeš imati, jer još nije pronašla nekoga koga će prerasti. Nitko ne misli da sam tako glasna u svojoj tišini, zar ne? Ponekad i glasnija nego što bi trebala biti.)
Post je objavljen 07.05.2010. u 22:55 sati.